Moj prvi susret s radovima slikara Nikole Pjevačevića (Beli Manastir, 1993.) bio je na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi u listopadu 2020. u sklopu ciklusa „Oni dolaze“ kojom zagrebačka Galerija SC predstavlja mlade likovne umjetnike.
Izložba crnih krajolika izvedenih na velikim formatima pod nazivom „Mirovanje“ predstavljala je zanimljive i uzbudljive likovne senzacije na rubu slutnje i prepoznavanja: nije bilo sumnje da su pred nama krošnje i neba, dijelovi pejzaža prigušeni tamom, no ipak je sve odisalo tajanstvenošću zahvaljujući odabranoj tehnici i likovnom senzibilitetu.
Na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti završio je 2019. u klasi Duje Jurića i Matka Vekića, no njegova „privrženost“ tehnici ugljena ipak proizlazi iz nečega duboko osobnog (kako je protumačio u jednom razgovoru: „zbog njezine plemenitosti“).
Za rad „Crna zemlja“ dobio Grand prix Erste fragmenata 2021. odnosno samostalnu izložbu u Galeriji „Kranjčar“ (20.6.- 2.7. 2022.) na zagrebačkom Kaptolu koju je nazvao „Na običnom tlu“.
Pjevačević je ostao vjeran tehnici ugljena, velikim formatima i temi krajolika, što je u prostranoj galeriji velikih bijelih ploha doista krasno „sjelo“.
Mada se i dalje bavi od prije poznatim temama, vidljiva je razlika između slika koje teže izravnom prikazu (jasni obrisi kuće) i onih gdje prevladava slutnja (poput naznake mjeseca u dubokom mraku neba), no u svakoj se slici prepoznaje proživljenost viđenog i preobražaj stvarnog motiva u maštovitu izvedbu.
Iz šturih intervjua saznajemo da je Pjevačević sklon samoći i stvaranju u izolaciji pa zato ne iznenađuje da se na njegovim platnima druže stvarnost i snovi (ako prihvatimo da „noć ima svoju moć“ ). Na temelju viđenog proizlazi da Pjevačević korača zanimljivim likovnim putem.
Fotografije Juaj Vuglač, Nikola Pjevačević
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
