Spoznaja da će se, nejunačkom vremenu usprkos, u netom obnovljenom renesansnom kaštelu Morosini – Grimani u istarskom romantičnom gradiću Svetvinčentu (za intimuse Savičenti) održati tradicionalni Festival plesa i neverbalnog kazališta (utemeljen 2000. godine) silno je obradovala ljubitelje te vrste kazališnog promišljanja.
Zbog kraćeg trajanja (24.-26.7.2020.) festivala i posebnih uvjeta kojima je podvrgnuta publika, ove je godine u kaštelu izvedeno pet predstava, premijera predstave „Esbat“ koreografkinje Aleksandre Mišić postavljena je na livadi pokraj kaštela (žlinji), a dvije kratke video projekcije Martine Nevistić („Pulsar“ i „Apollonian“) prikazane su u loži na središnjem trgu.
Predstave su ponudile različite pristupe odabranim sadržajima, ali ono što je odlikovalo cijeli Festival bile su sjajna usklađenost protagonista, prohladne noći i uporno glasanje ćuka (ovaj puta nije bio ptica zloslutnica).
Francusku predstavu „Des gestes blancs“ izvedenu druge festivalske večeri rese elementi „cirkuskih vještina“, što postaje razumljivo pri čitanju biografije Naif Production u čijoj je produkciji nastala, jer su spomenutu produkciju osnovala trojica akrobata Sylvain, Mathieu i Lucien.
U „Bijelim gestama“ pratimo odnos oca i sina u izvedbi dvojice plesača koji su to i privatno: Sylvain Bouillet i njegov desetogodišnji sin Charlie.
Nejednakost dviju tjelesnih masa u stalnom propitivanju ravnoteže prelazi u propitivanje mentalnog sklopa odrasle osobe i djeteta vrlo blisko suvremenim roditeljima.
Sve veća sklonost, dapače ovisnost djece igrama putem tehnologije spram fizičkih igara pomalo postaje prepreka između djece i njihovih roditelja: djeca se zatvaraju u izmišljeni svijet u kojem postaju nedohvatni za okolinu.
Početne scene ove plesne predstave prikazuju mališana zaokupljenog mobitelom (i slušalicama) i oca koji se trudi „doprijeti“ do sina i „oteti“ ga.
I to uspijeva kroz izvanredno osmišljenu koreografiju (S. i C. Bouillet) i priču (dramaturg Lucien Reynes) u kojoj su jednako važni zvukovi (Christophe Ruetsch) i svjetlo (Pauline Guyonnet), jer vrlo vjerno dočaravaju očev napor i sinovljevo prihvaćanje, ali i otpor u konačnici.
Doista fascinira njihova usklađenost u prikazu nježnosti i inata, roditeljskog napora i dječjeg otpora.
Zbog malog plesača u publici se nalazilo dosta djece koja su vrlo precizno prepoznala situaciju i priču, što ih dakako nije odvratilo od vlastitih mobitela nakon izvedbe (što ide roditeljima na dušu).
Treća i završna večer 21. Festivala plesa i neverbalnog kazališta odvijala se u znaku onostranog jer prva predstava naslovom „Esbat“ asocira na vještičje sjelo u doba punog mjeseca, dok talijansko-njemačka predstava „Harleking“ autora i izvođača Ginevre Panzetti i Enrica Ticconija opisuje naslovni lik kao „demona s višestrukim identitetima koji tijelom podsjeća na Arlecchina iz commedije dell arte“.
Upravo me je ta posljednja festivalska predstava apsolutno i bez imalo zadrške očarala jer su Panzetti i Ticconi uspjeli vizualno i atmosferom dočarali svijet talijanske „komedije umijeća“.
Odjeveni u jednostavne crne trikoe s karakterističnim cipelama bez dodatne šminke oni su mene ( i ne samo mene) izuzetno uvjerljivim načinom, nalik hipnotičkoj magiji, uvukli u neki drevni, daleki i nestvarni svijet. Iz kojeg sam se nevoljko vratila…
Potreba za kazalištem postaje jasnija u rubnim trenucima teške dostupnosti, pa zato valja iznova odati priznanje organizatorima koji su uspjeli Sanvičenat napučiti plesom.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
