15 minuta slave…
„In the future everyone will be world-famous for 15 minutes“ najpoznatija je rečenica koja se pripisuje američkom pop umjetniku Andyju Warholu (1928.-1987.), da bi se vremenom skraćeno spominjala kao: „15 minuta slave“.
Prema nekim zapisima proizlazi da tu rečenicu (iako je bila zapisana u katalogu prve međunarodne Warholove izložbe u štokholmskom Moderna Musset 1968. na inzistiranje direktora Pontusa Hultena (1924.-2006.), izvor tekst Ollea Granatha) Warhol nikada nije izrekao, nego je nastala u razgovoru između fotografa Nat Finkelsteina (1933.-2009.) i Warhola godine 1965. kada je spomenuti fotograf pristupio Warholovoj „Tvornici“ (Factory).
Naime, Warholovu napomenu kako svi žele postati slavni, Finkelstein je komentirao riječima: „Da, otprilike 15 minuta, Andy“.
Bez obzira na stvarnu situaciju i pravog autora, izreka će se zauvijek pripisivati Warholu, jer ona opisuje njegov svjetonazor, ali i svijet „slavnih“ (danas su svi celebrities u trajanju treptaja oka) i slavnih (koji su to zbog neke prepoznatljive odlike) koji je on ovjekovječio te je tako i sam postao nezaobilazna ličnost.
Upravo dvojbe o njegovoj umjetnosti (on je komercijalnu umjetnost „progurao“ među relevantne umjetničke discipline), karakternim osobinama (bezosjećajan i narcisoidan) i naglašenim društvenim životom čine Andya Warhola zanimljivom i istaknutom, praktički kultnom osobom njujorškog (pa i šire) života gotovo trideset godina.
Sve se to vrlo lijepo može pratiti na izložbi „Enter into My Life – Andy Warhol“ postavljenoj od 15.6. do 15.9.2018. u Kneževoj palači u Zadru zahvaljujući suradnji Narodnog muzeja Zadar, Rebel Kolektiva, Andy Warhol Museum of Modern Art iz slovačkog grada Medzilaborca i Andy Warhol Foundation for Visual Art iz New Yorka.
Prva, crveno obojana izložbena soba posvećena je umjetnikovoj majci (Julia Warhola) i obiteljskom životu, pa su tako izloženi majčin rubac za glavu, haljinica u kojoj su se krstila sva tri njezina sina (Paul , John i Andrew), molitvenik (religiozna rusinska obitelj iz sela Mikova), Andyjevi dokumenti (u svjedodžbi stoj podatak da mu je IQ 104), fotografije (uočljiva bliskost majke i Andya), osam majčinih crteža s temama anđela i mačaka izvedenih na dječji način te crtež na kojem se Julia potpisuje kao „Andy Warhals Mother“ (čime pokazuje svoju nepokolebljivu vjeru u njegovu darovitost).
Druga izložbena dvorana obljepljena je tapetama s uzorcima, likovima koji nalikuju svijetu ilustracija, što je primjerena pozadina Warholovim crtežima „In the Bottom of My Garden“ (1955./1956.) ,iz razdoblja kada je ilustrirao dječje priče, oslanjao se na majčin likovni izričaj (svjesno ili ne ?!) i bio još daleko od svijeta pop umjetnosti.
Nakon studija komercijalnog dizajna Warhol se okrenuo svijetu propagande i sitotisku, pa u trećoj sobi na čijim su zidovima maslinaste tapete s bijelim konturama cvijeća vise radovi iz njegovog vrlo popularnog ciklusa „Cvijeće“ – četiri cvijeta hibiskusa razlikuju se od rada do rada isključivo po bojama, čineći dinamičnu i razigranu seriju.
Radovi su prvi puta izloženi 1964., a poticaj njihovom nastanku bile su fotografije Patricie Caufield, čime se Warhol na neki način priključio pokretu flower power (suprostavljanje nenasiljem).
U istoj prostoriji nalazi se i čuvena reprodukcija konzerve Campbells juhe (slike su nastale 1962., ali kao i svi izloženi radovi i ovo je grafika). Warholova fascinacija televizijom i filmskom industrijom prikazana je njegovom plošnom figurom s ogledalom u rukama (što daje naslutiti njegovu samodopadnost).
Četvrta soba posvećena je slavnim ličnostima pa je obljepljena ružičastim tapetama s otisnutim licem Marilyn Monroe (1926.-1962.), nesumnjivo kultnom osobom iz svijeta filma, čiji se portreti međusobno razlikuju u kolorističkim nijansama.
Još nekoliko portreta slavnih ličnosti u ovoj sobi (Edward Kennendy, Kimiko i drugi) kao i dio serije „Ladies and Gentlemen“(1975.) pokazuju Warholovo poimanje „dobre slike“:
slika mora biti fokusirana i mora prikazivati poznatu osobu.
Međutim, nerijetko su osobe kojima se Warhol umjetnički bavio bile već pokojne (poput Marilyn Monroe ), a njegova fascinacija smrću vremenom će biti sve uočljivija.
Kao što Warholu nije bilo strano preuzeti tuđi rad i uobličiti ga na vlastiti način, nije mu bilo mrsko preuzeti nečiji ambijent, pa je tako njegova čuvena „Factory“ nastala nakon što je na zabavi kod frizera Williama Georga Linicha(1940. – 2016.) boravio u njegovom stanu obloženom srebrnom folijom i ogledalima (1962.).
Ubrzo je i sam imao svoju „Srebrnu tvornicu“, a Linich se preimenovao u Billy Name i postao Warholov bliski suradnik, fotograf koji je dokumentirao razdoblje „srebrnih godina“ u omiljenom njujorškom okupljalištu (1963.-1970.).
„Tvornica“ je bila mjesto na kojem se svatko morao pojaviti kako bi vidio i bio viđen, pa iako se selila na nekoliko adresa, potrajala je do 1984. godine kao svojevrsna Warholova „društvena promatračnica“.
Brojnim fotografijama Warhola i njegovih gostiju, kao i srebrno obojanim zidovima, peta izložbena dvorana vrlo uvjerljivo dočarava ozračje „Tvornice“.
Posljedna izložbena soba obojana u crno ispunjena je primjerima Warholove opsjednutosti smrću – grafike koje prikazuju električnu stolicu (inspiraciju je nerijetko crpio iz novinskih napisa u crnoj kronici) ili fotografije na kojima se poigrava ljudskom lubanjom, jer je po njegovom sudu i „smrt bila roba“.
U vitrinama su izložni njegov foto aparat, kaputić od tvida i sunčane naočale – da ste to zatekli izvan izložbe posvećeen Warholu, ne biste niti trepnuli – primjer da odjeća ne čini čovjeka nego čovjek odjeću (što je ipak izuzetak).
Također se projiciraju filmovi koji vrlo brzo iscrpe strpljenje dobronamjernih promatrača.
U završnoj sobi može se vidjeti kratko svjedočenje Warholove braće i nećaka.
Izložba posvećena Warholovoj osebujnoj ličnosti kako kroz dobro poznate likovne motive, tako i preko uglavnom nepoznatih crteža, dokumenta i predmeta, izuzetno je zanimljiv uvid u karakter čovjeka koji je bio istinski predstavnik američke popularne kulture, prava pop ikona.
Poneki dodatni natpis ne bi bio na odmet, ali uvijek se negdje može zateći kustosicu Natašu Bošnjaković za dodatna objašnjenja.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
