U svojim kratkim formama dramatičar Ivor Martinić (1984.) se obično bavio emotivnom vezom dviju osoba (prijateljstvom ili ljubavlju) i prilikom pronicanja u taj odnos tragao je za slabo vidljivim ali neosporno prisutnim posljedicama.
Performer iz Salvadora Guillermo Miranda cijeli se život bojao plivanja i ta je bojazan potaknula njega i Martinića da skupa napišu tekst „Drama o mladiću koji ne zna plivati“ koji je potom Martinić režirao i postavio u koprodukciji UO T25 i Scene Ribnjak na pozornicu Centra kulture Ribnjak ( 26.10.2025.).
Dramaturg Luka Bosanac je predstavu nazvao „stilskim hibridom“ jer se u njoj isprepliću dramska, dokumentarna i plesna komponenta (suradnica za pokret i koreografkinja Ema Crnić, skladateljica Maja Posavec) i u toj su se „koreo dokufikciji“ (op. Bosanac) uspješno snašli mladi izvođači Antun Antolović i Andrija Žunac odjeveni u slične trenirke (kostimograf Matija Dijanović MJ) i „izručeni“ u prazan prostor (dizajner svjetla Martin Šatović) ispred prozora kroz koji se vidjelo, zelenim svjetlom obasjano, drveća iz parka Ribnjak (kamo su izvođači otišli pri kraju predstave pa ih je publika pratila kroz prozor).
Usporeni pokreti i tjeskoba koja je prožimala dijaloge dočaravali su strah kojeg se, očito, nije bilo lako osloboditi. Jer svatko se na sebi svojstven, drugačiji način nosi sa strahovima i nije lako obuti tuđe cipele. Nekome je voda ugroza a nekome drugom predstavlja olakšano kretanje ali možemo gotovo poslovično zaključiti da – plivač neplivaču ne vjeruje (uglavnom).
Plesna predstava „Spavaj, dijete moje malo, spavaj“ prema tekstu književnika Jona Fossea u režiji i koreografiji Matije Ferlina nastala je u suradnji s četiri izvođačice (Petra Chelfi, Martina Tomić, Ivana Pavlović, Petra Valentić) i koprodukciji KATANA & Tras te partnere Mediteranskim plesnim centrom Svetvinčenat i Zagrebačkim plesnim centrom (5.12.2025.).
Dok se prethodna predstava bavila strahom i nelagodom, ova još dodatna „barata“ zaboravom i nesnalaženjem u prostoru i vremena što bi se, sudeći po vizualnom djelu predstave, lako moglo pripisati starosti i putu prema onostranom.
Izvođačice su bile umotane u tamne kabaste ogrtače (kostimografija Desanka Janković, Matija Ferlin), lica su im skrivale maske grubih staračkih lica (Mr. Mask) a dodatnu su ambijentalnu nelagodu izazivali škrto svjetlo (oblikovanje svjetla Antun Modrušan) i zvučno djelovanje (oblikovanje zvuka Luka Prinčič).
Usporene kretnje plesačica pratile su rečenice koje su davale natruhe razgovora ali ih je neprekidno propitivanje ostavljalo nedorečenim i zarobljenim („Nitko ne zna zašto smo tu i što tu radimo“). Pokušaj prisjećanja je možda moglo pomoći u novoj nestvarnosti .
Možda su dvije predočene predstave u svojim namjerama bile ambicioznije od onoga što su u konačnici pokazale (barem meni), ali je za svaku pohvalu vješto korištenje sinkretizma.
Fotografije: Matej Jurčević (Drama….), Jelena Janković (Spavaj…..)
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
