U utorak 30. listopada, u 19 sati u Modernoj galeriji bit će otvorena retrospektivna izložba kipara Matka Mijića.
Izložba koju Moderna galerija priređuje na reprezentativnom prvom katu Vranyczanyjeve palače, u autorskoj koncepciji povjesničarke umjetnosti Margarite Sveštarov Šimat prezentirat će javnosti stotinjak umjetnikovih objekata, instalacija, asamblaža i ostvarenja u monumentalnoj samostojećoj plastici nastalih u posljednjih četrdesetak godina.
Već zarana, prije polaska u Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu uočljiv je njegov senzibilitet prema nadrealnom, zadržan kroz sva stvaralačka razdoblja. Sklon je manirističkom izrazu melankolije i heterogenosti koja u djelo uvodi svojstva oblika iz različitih umjetničkih rodova, materijala i rukopisa.
Čitav njegov opus u znakovima, oblicima i sadržaju svojevrsna je posveta ljudima, kulturalnom i mitskom podneblju.
<
Njegov prvi kiparski ciklus u bronci Čekanja (1980-1992) u obliku retabla i poliptiha s dominantnom ženskom figurom kao kiparskom jezgrom, još uvijek pripada prostoru tijela skulpture, ali i mobilne konstrukcije koja se poigrava negativom i pozitivom volumena te u virtuoznoj igri svijetla i sjena zaziva sunčani ili apolinijski mit otočnog sredozemlja.
Godine 1985. seli se s otoka Brača u Trogir. Skulpturu zamjenjuju artefakti, čudesni „predmeti„ objedinjeni u ciklusu Putovanja (1990) kojeg punim intenzitetom stvara do 2000. Svojevrsna je to arheologija sjećanja u kojemu se sve čini poznatim jer na nešto nalikuje, ali je disfunkcionalno te postaje simulacrum, a kipar Mijić artifex ciklusa Ex voto, Hallstattski sni, Brodovi za osobna mora i more … (2000).
Instalacija Stol – dok smo čekali … gozba je nejestivih predmeta simboličnog jezika, svojevrsni work in progres koji se i sada nastavlja odjekujući glađu nadrealne imaginacije.
U ciklusima Stilske vježbe (2011-2016) i Ab ovo (2014-2016.), skulpturama nešto većim od ispruženog dlana, na torzima helenskog ženskog akta i u simbolikom zasićenom obliku jaja, propituje granice modelacijskih mutacija u simboličnom jeziku jasno definiranih oblika.
Slična motivacija očituje se i u ciklusima Slikoreljefi i Tragovi, svojevrsnoj migraciji medijima (asamblaži) u kojoj iluzionističkoj naravi slikarstva i fotografije pridodaje taktilne elemente.
Kao zaključak koji nudi ova retrospektivna izložba predstavljajući četiri desetljeća stvaralaštva Matka Mijića „alkemičara“ i artifexa simulacruma moguće je o svim njegovim nastojanjima i dosezima napisati – parafrazirajući renesansnog humanista i filozofa Marsilia Ficina – kako je tragao za odgovorom na pitanje „Što je posljednja zagonetka?“ nalazeći odgovor kako je to „Snaga pretvaranja jedne stvari u drugu“.
Uz dopuštenje: priredba (sve fotografije)
