Izložba „Nada Škrlin – Raspršena svjetlost“ Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5 23. studenoga – 7. prosinca.
Novi ciklus slika Nade Škrlin posjeduje nešto od snažnog dodira s prirodom. Ovdje na sliku mislim kao na horizontalne pravokutne ploče na koje autorica intervenira bojom, oslikavanjem, sitotiskom, fotografijom, crtežom, tehnikama grebanja i urezivanja, paljenjem i otiscima bilja, naglašavajući svojstva materije koju obrađuje. U tom procesu Nada Škrlin osluškuje i preuzima bitne zapise drveta, tako da strukture materijala postaju jednakopravni elementi u poimanju i doživljaju slike.
Nadasve, posezanje za drvom, proces rada na njemu i znakovi koji nakon toga ostaju, podcrtavaju prirodnost kompozicije. Uočavanje strukture materijala znači približavanje materiji. Promatranje i istraživanje mikro-slike svijeta, vodi poštivanju oblika i ritma onih osnovnih zakonitosti koje u redu prirode tvore predmet. Taj dodir je osjetljiv i navodi na suptilno osjećanje stvari, svojevrsno prožimanje i povezivanje unutrašnje slike čovjeka i slike prirode. To je ujedno i povratak sebi, ispitivanje nagonskog, intuitivnog i nesvjesnog i na tim neuhvatljivim razinama zajedno sa racionalnom potkom, traženje veze i razumijevanja odnosa, odnosno pokušaja pronalaženja jedinstva s onim što nas okružuje i čega smo dio.
Preuzimanjem iz materije – tako da ona sama govori – ispitivanjem i naglašavanjem njezine strukture, autorica traži zajednički ritam i osi koje povezuju „dvije stvarnosti“. To jedinstvo ne proizlazi iz romantičnog osjećanja, ili herojskog obožavanja prirode, kao ni iz impresionističkih senzacija ili ekspresionističkih deformacija. Riječ je o nenametljivom, naizgled neosobnom pristupu, koji brojnim ali minimalnim intervencijama postiže svoj rezultat. Suzdržanim, prozirnim koloritom i otiscima bilja koji su naglašeni oslikavanjem i crtežom autorica svjedoči o prirodi po sebi, s onu stranu moralnih i estetskih čovjekovih kategorija.
Tehnike procesa stvaranja sastavni su dio radova Nade Škrlin i njihova rekreacija pomaže u doživljaju djela, a najbliže su ciklusu Indijska fantazija, gdje se autorica koristila tehnikom mramorizacije. No, bez obzira na uvažavanje strukture medija na kojem stvara, osjeća se potreba za geometrijskim izrazom, koji poput nevidljive plošne mreže preklapa i organizira prirodni tijek oblika.
Tako, ako se primjerice, linija godova proteže horizontalno u neprekinutim krivuljama, obojene pravokutnike autorica će slikati vertikalno i time u nenametljivim gradacijama boje artikulirati promjene slobodnog ritma, poput apstraktnih kadrova, sekvence i pauze koje naglašavaju različita stanja i bivanja pri procesu gledanja. Ako umetne koru drveta, dakle horizontalni centar kompozicije u horizontalnom formatu, kao protutežu ostvarit će vertikalne raspukline, što vrijedi za odljev u staklu.
Dijagonalne vlati trave ili organske mreže linija postavit će okomito, poslužit će se ritmom kvadrata i slično. No jednako važna odrednica opisanoga likovnog izričaja je konceptualni sloj. Osim citata iz Pasolinijeva Teorema, čežnja za prvim ili izgubljenim rajem, postoji i jedan gotovo eksperimentalni pristup koji prožima ovaj ciklus. To je traženje sinkronosti između unutrašnjeg i vanjskog svijeta. Neobično je kako se već prema zakonu sličnosti podudaraju crteži dvogodišnjeg autoričina sina, s osnovnim linijama na fotografijama koje je Nada Škrlin snimila, postavila i filtrirala kroz kvadrate pozitiva, negativa i crno-bijelog, da bi pronašla i iscrtala konačnu ili prvotnu strukturu raslinja koja se u izgledu, ritmu i kretanju podudara sa strukturom dječjeg crteža. To je jedna te ista slika.
I u dijelovima i u cjelini koja posjeduje ambijentalnu vrijednost otkriva se svojstvena ekološka New age poetika. Taj skladni svjetonazor možda ima elemente utopije, ali je kao ljudska težnja vjerodostojan i istinit.
Željko Marciuš
Nada Škrlin rođena je 19. ožujka 1959. u Zaprešiću. Odjel likovne obrade metala završila je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna 1979. u Zagrebu. Slikarstvo je diplomirala 1984. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti . Majstorsku radionicu profesora Reisera i Ivančića pohađala je od 1984. do 1986. Tijekom 1989. boravila je u Beču kao stipendistica Učilišta Moša Pijade.
Od 1982. izlagala je na više samostalnih i skupnih izložba u zemlji i inozemstvu. Do 1991. djeluje kao samostalna umjetnica na mnogim projektima, te se bavi ilustracijom i scenografijom. Radila je kao grafička urednica u Ministarstvu informiranja do 1994. Profesorica je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna.
Izvor: Muzej Mimara
