Kipar kojem su oteli kipove

Veliki park i šetalište Slana banja u središtu Tuzle nije samo mjesto za odmor i rekreaciju, nego istovremeno mjesto sjećanja na narodne heroje i žrtve ratovanja, ali i na osebujnog, nekonvencionalnog likovnog umjetnika.

franjo-leder-most-1

Pokraj jedne od šetnica nalazi se devastirana fontana u sredini čijeg bazena stoji uznosita ženska figura uz čiju se nogu privija labud.
Žena s labudom potječe iz grčke mitologije i predstavlja prelijepu kraljicu Ledu koju snubi vrhovni bog Zeus preobražen u labuda, a zbog svojeg je erotskog naboja omiljena tema likovnih umjetnika.

franjo-leder-leda

Samo znalci i „stari“ Tuzlaci znaju da je ovo djelo izradio kipar Franjo Leder (1905.-1963.), student zagrebačke Likovne akademije u klasi Roberta Frangeša Mihanovića (1872.-1940.) koji se nakon diplome, 1932. vratio u rodnu Tuzlu i kojem su početkom Drugog svjetskog rata okupatori uništili gotovo sve skulpture.

franjo-leder

Prema tekstovima (Lela Malićbegović, Emir Nišić, Mustafa Topčagić ) o njegovu životu i radu, saznala sam da mu je otac Johan bio Nijemac češkog porijekla ( gotovo kao dosjetka zvuči tvrdnja kako je Franjo živio boemskim životom, budući da pojam „boem“ dolazi od francuske riječ boheme kojom su se opisivali Romi iz Bohemije/Češke), da je svojem profesoru Frangešu Mihanoviću asistirao prilikom izrade konjaničke skulpture kralja Tomislava u Zagrebu, da je, ne mogavši naći posao u Tuzli predavao u Gospiću, Mostaru i Nikšiću, te da ga je uništenje većine njegovih djela odvelo u alkohol, skitnju i boemski način života.

frleda-diskobol

Očito senzibilne naravi i nespreman za praktičnu svakodnevicu, Franjo Leder se prepustio neurednom životu nerijetko spavajući na klupi i hraneći se u javnim kuhinjama.
Čak i kada bi mu prijatelji darivali neki novac, on ga je poklanjao ili propio.

Od njegovog je, kako kažu, velikog opusa, danas ostalo tek nekoliko skulptura (i reljefa ?), a također je prilično bizaran podatak da mu je na nadgrobnoj ploči godina smrti pogrešno zapisana: 1962. umjesto 1963.(!)

No, osim sjećanja, pogledajmo što je ostalo od Lederovog opusa i kakve su ga promjene zadesile.
Spomenuta „Leda“ u parku Slana banja (prema gore navedenim autorima) potječe iz 1938./39., a ženski lik je oblikovan prema, navodno, nerealiziranoj studentskoj ljubavi.

Skulptura smještena na nepravilnom kamenu u sredini bazena ispunjenog vodom bila je okružena četvoricom dječaka iz čijih su se ruku visoki mlazovi vode spuštali prema figuri (danas od dječaka nema niti traga).

Druga fontana (koju nisam vidjela ) u parku nasuprot stare gimnazije, koja je srušena 1961.uslijed slijeganja tla, imala je kao središnju figuru bacača diska kojeg su okruživali labudovi iz kojih je štrcala voda: labudovi su odletjeli, bazen je zatrpan, a bacač ne zna što bi s diskom (postoje snimke prvobitnih stanja obiju fontana.

U obje ove djelomično sačuvane fontane, Leder se bavi antičkom temom, a na neki način to je i kod mosta preko rijeke Jale (projektant Bogdan Đukić, 1935.).

Na oba kraja mosta Leder je postavio po jedan par visokih muških figura s rasvjetnim tijelom na glavi takozvanim kandelaberima, zbog čega je Jalski most nazvan „most s kipovima“.

Budući da se radi o nevelikom opusu jednog zanimljivog kipara, bilo bi dobro kada bi se djela opremila pratećim natpisima o imenu autora i djela.

A tek kada bi se fontanama vratio prvobitni izgled…

Izvor fotografija: TZ grada Tuzle, fama.com.hr

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti