Ljeto za pamćenje

Poput svih nagrada i one za književno stvaralaštvo ovise o pristiglim radovima i članovima žirija, pa ukoliko se slažemo s njihovim odabirom, smatramo ih kompetentnim, a ukoliko ne…

Od godine 1967. Savez društava „Naša djeca“ Hrvatske dodjeljuje godišnju nagradu za književne tekstove (za djecu i mladež) i ilustracije nazvanu prema omiljenom pjesniku Grigoru Vitezu („Kad bi drveće hodalo….“).

Nagradu „Grigor Vitez“ za 2018. dobio je roman za mladež „Ljeto na jezeru Čiču“ („Ljevak“, Zagreb, 2018.) autorice Jasminke Tihi-Stepanić (1958.).

Ova profesorica hrvatskog jezika u velikogoričkoj OŠ „Eugena Kvaternika“ odlično poznaje uzrast o kojem piše, njihove probleme, želje, mogućnosti i uvjete u kojima odrastaju, pa ne iznenađuje da su neki njezini prethodni romani nagrađeni („Imaš fejs?“, Nagrada „Mato Lovrak“, 2011.; „Moja neprijateljica Ana“, Nagrada „Anto Gardaš“, 2016.) ili nominirani za nagrade („Dom iza žice“, uži izbor za Nagradu „AG“, 2017.).

Svaki od njezinih romana bavi se nekim ključnim problemom mladih ljudi u stasanju i potrazi za identitetom, pa je Tihi – Stepanić itekako jasna važna uloga društvenih mreža i virtualnog svijeta igrica, potrebi da se nalikuje manekenkama iz časopisa (što vodi u anoreksiju) ili želji za lijepom odjećom usprkos neimaštini (što odvodi u kriminal).

Naravno, na zaboravlja ona na prva zaljubljivanja, na skladne obitelji kao i one u kojima ne funkcioniraju odnosi (što vrlo često upućuje djecu u lošem smjeru), na neimaštinu koja tjera roditelje u „rintanje“ zbog kojeg nemaju dovoljno vremena za djecu i slično.

Neosporna je činjenica da su djeca pravi pokazatelj društvene situacije i da je njihovo ponašanje posljedica zbivanja oko njih.

knjiga čiče

Naslov „Ljeto na jezeru Čiču“ daje naznaku da se radi o jezeru nedaleko Velike Gorice nastalom kopanjem šljunka, što je presudno za ovu priču.

Naime jedanaestogodišnji Janko veliki je ljubitelj i poznavatelj svih radnih strojeva (omiljeni su mu bageri) i mada, za razliku od svoje četrnaestogodišnje sestre Lucije, ne smije ići na jezero, on ih čežnjivo promatra iz njihove kuće nedaleko jezera.

Kuća je nedovršena, roditelji su u Njemačkoj (otac) i na sezonskom poslu u Poreču (majka) kako bi zaradili za uređenje kuće, a stroga baka pazi (čvrstom rukom), mazi (strogo) i hrani (zdravom hranom) svoje unuke.

Čitajući roman pratimo njihove međusobne odnose, s naglaskom na Luciji i Janku, ali imamo tu i Staru Mamu oboljelu od Alzheimera i smještenu u domu, zapuštenu malu Hanu iz susjedstva, Lucijinu prijateljicu Petru i simpatiju Jakova – izmjenjuju se epizode (kupovanje u Ikei, odlazak na Čiče i slično) i likovi.

Ukratko, obično ljeto u kojem Lucija čeka tatin poziv za Njemačku čitajući knjige, kupajući se u jezeru i igrajući se s Jankom (koliko joj to njezina „odraslost“ dopušta).

Na jezeru (čije su obale potkopane i nesigurne) brojni strojevi i dalje vade šljunak što, za oduševljenog Janka, predstavlja vrhunski doživljaj.
Samo, on se ne smije približiti jezeru (iako ga je Lucija jednom potajno, bez bakina znanja, odvela) i dotaknuti svoje omiljene strojeve!
Ali, jednog dana, slučajno ostane sam kod kuće i krene prema jezeru…

Mirnim, suvislim pripovijedanjem Jasminka Tihi-Stepanić prati svakodnevicu svojih junaka, oblikujući je raznovrsnim scenama, koje nam ovako ispričane, djeluju istovremeno bliske i nove.

Ali, mirno ljeto prekida se neočekivano, a autorica svoju mladu publiku suočava s još jednom mogućom situacijom.

Nakon što sam pročitala „Ljeto na jezeru Čiču“, posegnula sam za ostalim „knjigama za mladež“ ove darovite spisateljice i mislim da ne griješim ako njezine priče i romane proglasim ne samo odličnim već i savjetodavnim, za male i velike.

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Facebook Like Button