Poštujem i volim ljude koji se „troše“ da bi oživjeli svoje snove mada im nitko ne garantira uspjeh. Ime Ksenije Kušec (1965.) zapazila sam u zbirkama kratkih priča (20 plus 1 najbolja priča za ljeto …) tiskanih svake godine nakon odabira na natječaju Broda knjižare, jer su njezine priče bile nekako drugačije i baš po mojem ukusu.
Od 2010. pisala je knjige za djecu, zbirke priča i romane, a kao deseta knjiga pojavio se roman „Požar“ (Kranjčar d.o.o., 2022.) u biblioteci neobičnog naziva „manje od 100: ONE“.
Andrea Grgić i Ksenija Kušec (ONE) odlučile su (u ova ubrzana ,„živčana“ vremena) potaknuti domaće autore na pisanje kratkih proza, do najviše stotinu stranica (knjižice su džepnog formata, 16 x 11 cm) a za svoju su ideju pridobile i novog nakladnika, Galeriju Kranjčar.
Protagonistica romana je „zgodna“ žena srednjih godina čiji život mirno teče: odrasla djeca su otišla, brak rutinski traje i ona sve dulje boravi na otoku (zahvaljujući poslu prevoditeljice). Iako ponekad sanjari o drugačijem životu, prihvaća postojeće stanje – „I onda se odjednom pojavio onaj koji mi se uvukao pod kožu.“ (davni poznanik s otoka).
Pripovjedačica sabrano opisuje razvoj svoje ljubavne veze koja je slučajno počela – zahvaljujući požaru i raskoljenom hrastu – pri čemu bez licemjerja govori o svojoj potrebi za ljubavlju i nježnošću, o svojoj spremnosti da udo- volji prigušivanoj žudnji…
Ne težeći nikakvim spektakularnim opisima ili „mudrim“ mislima, Kušec ispisuje jezgrovite rečenice kojima prikazuje duševni život svoje junakinje, njezina razmišljanja i spoznaje koje prvi put slobodno formulira („Kad imaš dvadeset, misliš da ne smiješ ništa i da moraš sve.
Trpiš i gutaš jer ti je neugodno protestirati (…) Revoluciju, mislim na osobnu, nosimo mi, ljudi u srednjim zlatnim godinama, a ne mladi. Oni su: divni, lijepi, pametni, napredni. Ali o osobnom oslobađanju ne znaju ništa“).
Ljubav postaje hrana njezinom samopoštovanju i usprkos ponekoj dvojbi, ona situaciju nalazi zadovoljavajućom.
No, jednoga dana: „Imala sam scenarij za sve i bila sam pripremljena na sve. Ali ne i za ovo: (….)“. Za prikaz nastavka veze koristi vrlo kratke, ponekad čak eliptične rečenice i ta stilska promjena pokazuje da je njezina junakinja doživjela šokantan preokret.
Da je autorica itekako svjesna utiska koji ostavlja način pisanja pokazuje tekst iz pogovora: „Takva bi trebala biti književnost. Koncentrirana i gusta. Što više obrišeš, to je manje baljezganja“ (u skladu s Andrićem da „riječima bude tijesno a mislima široko“).
Balansiranje između delikatnih duševnih opisa i duboko proživljene strasti stavlja ovaj kratki roman uz bok ljubavnih romana Annie Ernaux i Marguerite Duras te nedvojbeno pokazuje da Ksenija Kušec pripada među najdarovitije autore hrvatske kratke proze.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
