Milana Vuković Runjić

Razgovarali smo s cijenjenom hrvatskom književnicom, Milanom Vuković Runjić.

Zagrebačka simpatična književnica i kolumnistica, već duži niz godina uspješno vodi nakladu Vuković&Runjić u Zagrebu, zajedno sa svojim suprugom Borisom Runjićem. Također se tijekom života iskusila u voditeljskim vodama, te je 2009./10. godine vodila HRT-ovu emisiju Peti dan, u kojem je ugostila slavne osobe poput Igora Zidića, Velimira Viskovića i Slavena Leticu. 2005. godine osvojila je Kiklop za urednički rad u nakladi Vuković&Runjić.

W: Što biste rekli čitateljima za sebe? Zapravo tko ste Vi u vlastitim očima?

Jedna mala, hodajuća manufaktura ideja i snova. Uvijek imam barem deset ideja na pameti, a trudim se i realizirati pokoju. U skladu s poslovicom o tome kako čovjek nikada ne smije zapostaviti svoje snove.

W: Što je nužno za uspjeh nekog književnog djela? Koja djela po Vama zauzimaju posebno mjesto u Vašoj kućnoj biblioteci?

Moja kućna biblioteka više je književni Babilon, toranj knjiga koji je progutao ostatak kuće. Posebnog mjesta nema, jer svako je mjesto rezervirano za knjigu-dvije, od kupaonice do dnevne i spavaće sobe, pa tako i kuhinje. Na kuhinjskom ormaru stisnulo se tridesetak kuharica.

Da bi književno djelo bilo uspješno, pisac mora biti discipliniran: onaj tko ne zna da je književnost «grijanje stolice», teško uspjeti. No, ako uz disciplinu i talent ima i dobru ideju, samo nebo će mu biti granica!

W: Da li biste možda voljeli biti rođeni u nekom drugom razdoblju povijesti ili budućnosti i zašto?

Sviđa mi se živjeti ovdje i sada. Prošlost me privlači (stari Egipat, stara Grčka, Bizant, Aleksandrija, Perzija…), ali ne znam kako bih živjela bez aspirina kojima sve liječim. A budućnost me plaši, jer u njoj možda više neće biti «staromodnih» knjiga, naime, onih od papira.

W: U knjizi Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima odlično se doživljava taj dio Italije. Da li sami volite Italiju i Veneciju kao grad? Koja Vam je zemlja u koju ste putovali ostala u posebnom sjećanju, a u kojoj su Vas zemlji ljudi posebno oduševili?

Nisam jako puno putovala izvan svoga vrta na zapadnom izlazu iz grada. Ipak, bila sam na nekoliko dalekih putovanja kojih se rado sjetim, pogotovo u razdobljima u kojima sam pretežno «vrtni patuljak». Od gradova najviše volim Veneciju, s time da nju ne doživljavam kao dio Italije, nego kao neko posebno, snovito odredište, vrlo skupo, doduše i ne u pretjerano dobrom stanju. Venecija je za mene jedan od «Nevidljivih gradova» iz knjige Itala Calvina, od kojih, naravno, ni jedan ne postoji u stvarnosti. Očaranost Venecijom pronašla sam i u Matoša i u Prousta, dvojici svojim omiljenih pisaca, pa sam ih tako sve skupa, Matoša, Prousta, Veneciju, «sklopila» u jednu knjigu.

pamuk_runjic-700_1146S1 Milana Vuković Runjić i Orhan Pamuk
 

W: Što je najveći izazov kada pišete djela u kojima je radnja postavljena u prošlosti?

Izazov je uživjeti se u neko drukčije vrijeme od našega, poput Proustova Pariza iz 1900., shvatiti da je to vrijeme prvih automobila, cilindara, dugih haljina, dugih večera, ručkova, zabava… da bi se to moglo, i sam pisac treba živjeti i misliti sporije, jer vrijeme se, na žalost, ubrzava, naš tempo bio bi potpuno nepojmljiv ljudima iz prošlosti. O tome je Woody Allen snimio krasan film, «Ponoć u Parizu», o piscu koji slučajno otkrije draži davno nestaloga Pariza. Ali, svako je pisanje izazov, likovi traže od nas sposobnost uživljavanja u njihove sudbine. U slučaju Matoša i Prousta, osjećala sam se kao da pišem roman, bez obzira na to što su protagonisti stvarni.

W: Kako održavate svoj um i tijelo u dobroj kondiciji? Da li Vam se dogodila spisateljska blokada? Što ste tada učinili?

Kondicija me nikada nije osobito zaokupljala. Tu i tamo plešem i radim laganu jogu, hranim se bez pardona čokoladom, a kad se to ozbiljno ocrta na vagi, onda se počnem suzdržavati. Najvažnije mi je da uvijek imam sličan broj kilograma, da se ne promijenim toliko da samu sebe ne prepoznam u zrcalu.

W: Da li imate kućne ljubimce? Da li ste ikada sudjelovali u nekoj humanitarnoj misiji vezanoj za napuštene životinje?

Nemam kućnog ljubimca, ali sve će se to promijeniti, jer moja kćerkica je poželjela psića.

W: Što osobno najviše volite jesti i koje je najneobičnije jelo koje ste ikada kušali? Volite li kuhati?

Osim čokolade, obožavam jesti povrće, liječim se na užas najbližih, lukom i češnjakom, a omiljena večera mi je maslinovo ulje i kruh. Najneobičnije što sam kušala bili su mango i papaja na roštilju: izuzetno ukusno!

W: Što ste najvažnije što ste naučili u školi/fakultetu, a što u životu? Što biste najviše željeli podučiti svoje dijete?

Škola mi je uvijek bila naporna, fakultet ne toliko, vjerujem da čovjek, trpeći u školskoj klupi predavanja iz predmeta koje ne voli, mora naučiti obuzdavati dosadu. I to je neka vrsta discipline. U životu sam naučila da treba uvažiti svako mišljenje, ali sve odgovore na kraju potražiti u sebi. Tome bih voljela naučiti svoju curicu.

W: Osim prestižne nagrade Kiklop za urednički rad u nakladi Vuković&Runjić koje biste još momente svog života istakli kao Vama posebno važne, radosne?

Rođenje moga djeteta je najvažniji događaj moga života, bilo je to u prosincu, bio je sunčan dan prije tri godine i tada sam konačno shvatila da su ljudski kapaciteti za sreću golemi, samo ih treba znati napuniti.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: uz dopuštenje Milane Vuković Runjić

Facebook Like Button