Mala galerija u razizemlju Cankarovog doma, multimedijalnog nebodera u središtu Ljubljane, specijalizirana je za fotografske izložbe i tamo se vrlo često mogu vidjeti izuzetne fotografije.
Pejzažna arhitektica Ana Kučan donijela je u taj prostor dašak Pariza, preciznije govoreći versajskog vrta, na način koji se u slikarstvu voli opisivati kao sfumato: „zamagljeni tonovi i rasplinuti oblici, meki i prigušeni prijelazi između polusvjetla i polusjene“.
Izložba je francuskog imena (L Espace infini) u značenju „Beskonačni prostori“, jer doista raslinje i arhitektura fotografirani su na takav način, da nestaju u magli ili u perspektivama bez završetka…
S manje-više istim fotografijama ova se izložba „šuljala“ Slovenijom prema Cankarovom domu krenuvši iz Kostanjevice na Krki (Lamutov salon, 2017.) preko Maribora gdje je postavljena u sklopu Festivala fotografije Maribor (Galerija K 18, 2019.) do ove, naglašeno emotivne i vizualno uzbudljive izložbe (8.1.-23.2.2020.).
Mogli bismo u šali komentirati kako je ova izuzetna serija fotografija svojevrsnu posvetu kolegice kolegi – naime vrt oko dvorca Versaillese je osmislio pejsažni arhitekt Andre le Notre (1613.- 1700.) koji je, prije dolaska u službu kralju Louisu XIV (1661.), bio kreator serije vrtova, počevši od onog kod Gastona vojvode od Orelansa (1635.) pa preko vrtova diljem Francuske.
Upravo je takav način oblikovanja vrtova u Parizu i Francuskoj, gdje se inzistira na geometrijskom redu raslinja i vrtnog namještaja, stvorio pojam „francuskog vrta“ nasuprot takozvanog engleskog vrta u kojem su biljke „prepuštene“ same sebi odnosno u kojem se ne intervenira tako strogo, nego sve djeluje naoko prirodno.
Za Andrea le Notrea, kreatora versajskog vrta (parka) govorilo se da je „Kralj vrtlara i Vrtlar kralja“.
Svojim izuzetnim fotografijama Ana Kučan je očuvala, uvjetno govoreći, pravilnost francuskog vrta i ujedno je „razbila“, birajući trenutak u kojem magla obavija predmete, briše granice između njih i prostora u kojem obitavaju i izgrađuje neke iznenađujuće oblike (naglašavajući razliku između poznatog oblika i drugačije percepcije).
Snimanjem crno – bijelih fotografija, Kučan dodaje element u kojem uvjet promatranja „nagriza“ naše znanje o objektu, jer upravo takva snimka naglašava prije spomenutu rasplinutost objekta i neodređenost rubova odabranih objekata.
Nakon ovakvih fotografija Ane Kučan, pitam se hoću li ikada više gledati krajolike (ne samo vrtove) na isti način kao prije iskustva ove izložbe.
Foto: Ana Kučan
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
