Središnji trg u Daruvaru ulijeva se u Ulicu Stjepana Radića duž čije se obje strane nižu skladne zidanice, većinom sagrađene krajem 19. i početkom 20.stoljeća.
Tri sakralna zdanja koja su izgrađena u spomenutoj ulici smještena su na njezinoj desnoj strani. Najbliža trgu nalazi se kapelica svetog Šimuna (1872.) koju su vlastitim sredstvima dali graditi kovački majstor Šimun Balenović i supruga mu Alojzija (rođ. Ferling).
Budući da je on preminuo prije završetka kapelice, oporučno je ostavio upute oko njezinog održavanja: u njoj su se trebale držati mise u počast svetog Šimuna, svetog Alojzija i svetog Florijana čiji su se kipovi (ili slike) trebali nalaziti u kapeli, a također se moralo besplatno zvoniti za siromahe, bez obzira na vjeru, prilikom sahrana na gradskom groblju. Kapelica se ističe visokim ulaznim tornjem i ružičastom bojom fasade, pa iako nije dostupna javnosti, snimke daju naslutiti da unutrašnjost nije u najboljem stanju („Daruvarska razglednica“, TZ Daruvar – Papuk).
U nastavku ulice se nalazi Kršćanska adventistička crkva koju je 2006. kupila i uredila Adventistička društvena zajednica. Prvobitno je ova zgrada služila za vjerske potrebe reformirane (kalvinske) zajednice koju su činili doseljeni Mađari, a građena je (1881.-1885.) za vrijeme znanstvenog historicizma što je podrazumijevalo jedinstvo stila (vanjština i unutrašnjost „oponašaju“ isti stil).
Na crkvi se ipak mogu prepoznati dva stila, neogotika i neorenesansa, što je čudno i o čemu piše Miloslav Sohr: „… kombinacija više stilova na jednom objektu gotovo je nedopustiva. Više stilova na građevini u historicizmu pojavljuju se tek na samom prijelazu 19. u 20. stoljeće, a na kalvinskoj crkvi u Daruvaru ih nalazimo gotovo dva desetljeća ranije.“ („Daruvar, Urbanističko – graditeljski razvoj grada“, Jednota, 2012.).
U jednobrodnu crkvu dvoranskog tipa ulazi se kroz visoki zvonik ( sličan je prostor u pravoslavnoj crkvi, a Sohr nizom primjera dokazuje da je to karakteristično za crkve na daruvarskom području), a uz vjerski dio dograđeni su stambeni i zajednički prostori. Zapisi govore o dugogodišnjoj zapuštenosti i neiskorištenosti zdanja (do kraja osamdesetih godina 20.stoljeća), pa je obnova i sadašnja uporaba crkve doista vrijedan doprinos urbanom tkivu grada.
Na kraju „crkvene rute“ Radićevom ulicom je Evanđeoska Kristova pentekostna crkva smještena u zgradi nekadašnjeg Doma kulture (1951.) odnosno davnašnje zgrade sinagoge (1860.). Naseljavanjem pripadnika židovske vjeroispovijesti u Daruvaru (1857. ih ima 48) nastaje potreba za mjestom podobnim za vjerske obrede, pa im grof Janković prepušta dvije prostorije u kupališnoj zgradi.
Godine 1860. grade sinagogu (koju 1872. posvećuje rabin Isak Gross ,1835.-1906.) i groblje (Julije Janković im poklanja zemljište) pa se zajednica širi (zahvaljujući bogatim židovskim obiteljima sagrađene su kuće koje su danas arhitektonski dragulji).
Drugi svjetski rat je prema daruvarskim Židovima bio jednako nemilosrdan kao i u drugim gradovima, pa je jako smanjen njihov broj. Iako više ne postoji sinagoga u funkciji (današnji vanjski izgled zgrade asocira na tu prvobitnu namjenu), u dvorcu Janković postoji Soba židovske kulture i tradicije, a staro židovsko groblje u Rimskoj park šumi ima status kulturnog spomenika.
Iako u ovu crkvu nisam uspjela ući, prisjetila sam se Daruvarčanina Davida Frankfurtera (1909.-1982.), studenta medicine u Davosu (nakon što mu je kao Židovu onemogućeno studiranje u Njemačkoj) koji je ubio nacističkog predvodnika Wilhelma Gustloffa (1895.-1936.) iz pištolja u njegovom domu.
Nakon ubojstva, Frankfurter se predao i u švicarskom je zatvoru boravio do 1945., nakon čega je emigrirao u Izrael gdje su ga slavili kao heroja.
Osim kapelice svetog Šimuna, sve su opisane sakralne zgrade u Daruvaru u odličnom stanju, pa iskreno vjerujem da će se, u dogledno vrijeme, i ona preobraziti u zgradu -ljepoticu.
Fotografije: Predrag Uskoković
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
