Nova dimenzija kostimografije

Potpuno prihvaćam tvrdnju da su za kazalište najvažniji glumci i publika…. Dakako, tekst i redatelj itekako su dobrodošli, ali osim toga, meni je naglašeno važan vizualni dio predstave, pa volim kada glumci tjelesno prate likove koje tumače, scenografiju koja na pravi način „podupire“ njihovu glumu i logično osmišljenu odjeću (te da se u njoj ne zlopate.

Pod „logično osmišljenom“ mislim na odjeću koja pripada duhu i prostoru predstave, što podrazumijeva da prepoznajem razloge za određeni odabir i da me nagoni na razmišljanje.

Upravo to sam zatekla u predstavi „Maskerata“ Miroslava Krleže u režiji Ivana Planinića i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu (1.2.2020.) u kojoj je scenografiju i kostimografiju smislila Petra Dančević.

Nakon završenog zagrebačkog TTF, Petra Dančević (1982.) se vrlo uspješno počela pojavljivati u raznovrsnim kazališnim predstavama profilirajući svoj vizualni jezik i uklapajući se u timski rad vlastitom osobnošću.

mashana

Jednočinka „Maskerata“ (naziv za vrstu renesansne pokladne igre) povezuje u ljubavni trokut Pierrota i Kolombinu, tipizirane likove služinčadi iz talijanske commedia dell arte s „bistrim vitezom tužnog lika“ Don Quixoteom (naslovni lik iz Cervantesovog romana).

Krležina Kolombina („žena kao sve“), koketna kao i u originalu, „važe“ između strasnog bonvivana Pierrota (koji je u originalu tužan i molećiv ) i intelektualnog Don Quixotea (nazvanog „nervozni treći“), pa budući da se Planinić u svojoj adaptaciji poigrao dijalozima i didaskalijama, naglašavajući ili komentirajući rečenične neobičnosti, kostimografkinja se „prihvatila“ interpretacije karaktera.

Sva tri lika povezuju zeleno obojani detalji (Kolombina nosi zelenu periku i šminku, Pierrotu su zeleno obojane malje na licu i pruge na odjeći, dok je Don Quixote odjeven u travnato zeleni kaputić) potaknuti početnim rečenicama didaskalija: „Tapete.

Zeleni ljiljani na japanskoj svili“ (a možda je zelenilu „kumovala“ i napomena da u Kolombinim očima „izgara više fosfora no u drugih žena“).

mashanakarlo

Odjeća Hane Hegedušić kao Kolombine, uz spomenutu periku, sastoji se od majice s crno – bijelim rombovima i oštrim cik-cak linijama i čarapa na kojima dominiraju crno-bijeli zavijuci, tako da, iako presječene lepršavom suknjicom od tila, gornja i donja odjevna polovica istodobno ostvaruju suprotnost (oblicima) i srodnost (bojama).

Naočigled je od renesansne Kolombine nastala op-artistička figura i ma koliko djelovala mazno, vidljivo je da se radi o samostalnoj i kapricioznoj ženi.
Vibrantnost Kolombinine odjeće „smješta“ ju (možda nesvjesno) na poziciju najaktivnijeg lika u ovom trokutu, osobu koja odlučuje bez potrebe da se opravdava.

Lik Pierrota (francuska verzija talijanskog imena Pedrolino) prikazuje se stereotipno u bijeloj, dvodijelnoj, pomalo preširokoj odjeći zakopčanoj velikom dugmadi (najpoznatiji prikazi su na slikama Jean Antoine Watteaua), pa se Dančević poigrala tim „zadanim“ elementima odjenuvši Karla Mrkšu u bijelo (sa spomenutim zelenim prugama duž nogavica), a dugmad na gornjem dijelu zamijenila je velikim kružnim otvorima (kao negativ ispupčenosti).

Don Quixote ne pripada svijetu talijanske improvizirane komedije kao ostalo dvoje, ali kao i originalni lik, on je i tu gubitnik.

Poput svega ostalog i ljubav je za njega metafizika, pa kada mu na kraju Kolombina dobacuje: „(…) da sam savršeno sita vaše mudrosti i vaših dosadnih knjiga i vaše spoznajne teorije.“ i veselo s Pierrotom „odlazi u spavaonicu zatvarajući za sobom vrata.

Don Quixote promatra ta zatvorena vrata s iznenađenjem.“, onda pretpostavljamo da preko njegovog kostima dobivamo pomaknutu verziju.

massvi tri

Naime, don Kihot je napadno visok i mršav muškarac karakteristične bradice, a kada postane „vitezom“, njegovu opremu dopunjuje šljem, zapravo brijačka posudica (plitica) za pjenu.

Dančević Marinka Prgu odijeva u već spomenuti zeleni kaputić, a kako on trenutačno već ima neobičnu frizuru, u kosu mu veže zelenu vrpcu i dodaje četkicu za brijanje.

Prga koristi četkicu kao bradicu, pa ona istovremeno postaje modni dodatak španjolskih plemića i asocijacija na trenutak kada je siroti ljubitelj viteških romana i sam postao vitezom….

Petra Dančević odjećom je povezala povijesno zadane elemente likove s njihovom novom literarnom i izvedbenom funkcijom, čime je uspostavila prepoznatljivost između estetske i psihološke komponente.

Scenski prostor komorne podrumske Scene „Zvonimir Rogoz“ je prazan, a osim iscrtanih geometrijskih figura na podu, jedini je dodatak, iznad pravih vrata, mala crvena zavjesa nalik minijaturnom kazališnom zastoru (iza kojeg izviruje ljubomorni Don Quixote – Prga), čime označava ironiju u odnosu na Krležino korištenje termina „grimizne zavjese“.

Ime Petre Dančević Pavičić u posljednje vrijeme učestalo nalazim na popisu autorskih timova kazališnih predstava, što me silno veseli, jer smatram da ima doista izvrsna vizualna rješenja, među kojima je varaždinska verzija „Maskerate“ ogledni primjer.

Fotografije: Petra Dančević, Dražen Krešić

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti