Sa svojih deset samostalnih pjesničkih zbirki Marko Tomaš (1978.) slovi kao jedan od najvažnijih suvremenih pjesnika.
Njegov izravni pristup i nekonvencionalni rječnik ne dovode čitatelje u dvojbu „što je pjesnik htio reći“, jer u njegovu svjetonazoru nema ni prikrivanja ni licemjerja.
Prije pojave prvih samostalnih zbirki (2002.), Tomaš je objavio zbirke pjesama s pjesnicima Begićem, Čišićem i Gatalom.
S područja publicistike, uz dvije knjige svojih novinskih kolumni, objavio je biografiju nogometaša Ivice Osima, a njegova prva beletristička knjiga je roman „Nemoj me buditi“(v/b/z, 2020.).
„Kakvo je čudo da se svakog dana probudim i izađem iz kreveta. Čudo. Jedino koje se događa“ zapisuje rezignirano novinar Marko opisujući svoje dane ispunjene samoćom, nezadovoljstvom i beznađem.
Rečenica kojom počinje ovaj, uvjetno govoreći, roman sastavljen od pet imenovanih poglavlja (Visoki prozor / Porota / Mrtvi imaju istu kožu / Noćni vlak / Samotno mjesto) sadrži ne samo glavninu junakovog djelovanja, nego cjelokupni duh njegove egzistencije: „Prije nego sam i dirnuo šalicu s espressom, stresao sam pelinkovac.“
Piće, uglavnom združeni pelinkovac i pivo („Ništa ne razumijem. Smiješno je ovo sve. Moj život je užasan i smiješan, Zapravo ga i nema. Tko bi mogao dokazati moje postojanje. Nitko se i ne brine. Kako je lijepo svjetlo u frižideru. Pogotovo kada osvjetljava limenke piva i prelama se kroz dopola popijenu bocu pelinkovca.“) uz obaveznu cigaretu prepoznatljivi su rekviziti čovjeka koji „otaljava“ svoj život.
Ne susrećemo nikoga relevantnog u njegovu životu: priča o prevarenoj Andreji možda je novinarski zadatak, možda usputna epizoda, možda se njega niti ne tiče….
Pisano u prvom, povremeno u drugom pa i trećem licu jednine, ova kratka zgusnuta proza puna kratkih, nerijetko eliptičnih rečenica odražava unutrašnji svijet čovjeka zatočenog u svijetu koji mu nije po mjeri („Činjenica da mnoge stvari ne shvaćam nekad me znala deprimirat. Sad me jednostavno nije bilo briga.“).
Obične svakodnevne pojave ili prostori dobivaju određenu zlokobnu crtu i u glavnom junaku izazivaju nelagodu: „Ako su kavane sumorne, supermarketi su zastrašujući. Dugački nizovi polica s našim životnim potrepštinama. A sve nam treba. Kupiš li kekse, valja imati i zdjelicu za kekse.“
Mada je, prema književnoj teoriji, odlika romana zbivanje koje potiče čitaoca da se pita što će dalje biti, u ovom se ne zbiva (naoko) ništa.
Točnije rečeno, ništa tjelesno, dinamično, voljno – sve što glavni junak prepoznaje jest bespomoćnosti, tuga, samoća („Postojiš samo u odnosu s drugima“) čak odustajanje.
U završnici naslućujemo da je smješten u (umo)bolnicu, ali to ionako ne mijenja njegovo temeljno stajalište: „Čekam mir, bjelinu ili novi silazak. Nekoga tko će me uzeti za ruku i odvesti izvan mog očaja i samoće“.
Mada je Tomaševa prozna ispovijest organizirana kao roman, svojom liričnošću, emotivnošću i stilskim obilježjima ostaje na tragu pjesničkog izričaja.
I na kraju, ali ne i najmanje važno: Tomaševu knjigu valja čitati polako i dozirano, jer bi onim nježnijima naglo buđenje moglo postati kobno.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
