Nakon proljetnog posustajanja izazvanog epidemiološkim mjerama, Festival svjetskog kazališta ozbiljno se razmahao u jesen 2020.,pa u gotovo dvotjednim razmacima Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu ugošćuje svjetske poznate ansamble: nakon Pippa Delbona i njegove skupine (27.9.) s predstavom „Sreća“, nastupili su redatelj Fabrice Murgia (1983.) i Cie Artara iz Bruxellesa (12.10.) s predstavom „Sylvia“ (2018.).
Iza ovog naslova krije se priča o životu, nadanjima, strahovima i tragičnoj smrti američke pjesnikinje Sylvije Plath (1932.- 1963.).
Njezina neodoljiva potreba za pisanjem prožimana grižnjom savješću, zbog toga što nije dorasla (intimno vjerojatno ni voljna) udovoljiti očekivanjima svoje okoline, da besprijekorno funkcionira kao kućanica, supruga i majka, učinila je od mlade žene nesigurno biće, narušavajući njezinu ionako krhku mentalnu strukturu.
Mada bismo njezinu smrt samoubojstvom (trovanje ugljičnim monoksidom ) mogli donekle pripisati tuzi zbog odlaska supruga, engleskog pjesnika Teda Hughesa (1930.-1998.), povijest njezinih samoubilačkih pokušaja je prilično duga.
Prvi zabilježeni pokušaj samoubojstva bio je 1953., kada je kao posve mlada djevojka uzela veliku dozu pilula (nakon čega je liječena električnim šokovima i inzulinskom terapijom), drugi devet godina kasnije kada je automobilom namjerno ušla u rijeku i treći, konačni, stavljanjem glave u pećnicu.
Plath je nesumnjivo bolovala od depresije i njezina, upravo fanatična potreba za pisanjem bio je zaklon od stvarnosti.
A tu se negdje zbivao i život, kao što stoji u pjesmi „Ženski Lazar“: „Umiranje je / Umjetnost, kao i sve ostalo./ Ja to činim izuzetno dobro.“ („Pjesme“, prevela Višnja Sepčić, Edicije Durieux, 1995.).
Murgia sudbinu žene i pjesnikinje Sylvije Plath dočarava nizom slika iz njezina života, tako da ju smješta u različite ambijente (Rudy Saboung), dajući jednaku važnost scenama u kuhinji, za pisaćim stolom ili na zabavi.
Upravo je bolno gledati izraz Sylvijina izraz lica dok odsutno miješa smjesu ili kada ne uspijeva razbiti jaje u posudu nego joj klizne na pod…
Valja istaknuti da lik Sylvije prikazuje nekoliko glumica aludirajući na različite momente u njezinu životu, pa iako nisu međusobno nalik, jasno je prema kontinuitetu zbivanja i ozračja da se radi o istom karakteru (Valerie Bauchau, Clara Bonnet, Vanessa Compagnucci, Vinora Epp, Leone Francois, Magali Pinglaut, Scarlet Tummers, Jenifer Rodriguez).
Odličan je odabir odjeće (Marie – Helene Balau), haljine i suknje iz sredine prošlog stoljeća, jer je odrasla dob pjesnikinje trajala svega desetak godina.
Prikaz na velikom ekranu omogućuje praćenje brojnih detalja i emocija, budući da pred publikom (u takozvanom realnom vremenu) redateljice Juliette van Dormael snima filmski zapis.
„Prijelaz“ od glumice na pozornici na tu istu glumicu projiciranu na ekranu stvara iznenađujuće učinke: kao da povećavanjem lica ulazimo u njezinu intimu.
Posebno upečatljive znaju biti scene pri preobrazbe snimki iz obojanih u crno-bijele (poput vremenskog povratka).
Uz dijalog koji uspostavljaju kazališna i filmska komponenta, treći sugovornik predstave je glazba skladateljice, klaviristice i pjevačice An Pierle.
Smještena na povišenju, zajedno s članovima svojeg kvarteta (Koen Gisen – bas klarinet, saksofon, gitara, udaraljke; Hendrik Lasure – kompjuteri; Casper Van de Velde – udaraljke) ona je stalna sudionica zbivanja, pa se predstava ponekad čak označava kao „pop – opera“.
Glazba nudi vrlo široki spektar glazbenih izraza i emocija, pa se mogu čuti razigrana džezistička sola, mukli, grubi pomaci prema teško slušnom ili neočekivano ugodni, ovisno o Sylvijinim osjećajnim promjenama.
Sjajnom usklađenošću kazališta, filma i glazbe u predstavi „Sylvia“, Fabrice Murgia gradi svijet mlade žene, senzibilne i nesretne duše, nespremne za stvarni život.
Iako svojim pjesmama Sylvia Plath nije uspjela spasiti sebe, možda će njezina poezija nekome biti smjerokaz.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
