Neveliki dvoetažni prostor Galerije f8 Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu obično je prvi javni izlagački korak studenata Odsjeka snimanja Katedre za fotografiju (uz po koju profesorsku izložbu), pa se tu može pogledati (6. – 18.9. 2021.) i diplomska izložba Buge Cvjetanović (1990.) pod poetskim naslovom „Draga moja unučice!“ (mentor izv. prof. art. Darije Petković).
Na fotografijama je obiteljska kuća na otoku Braču gdje je Buga ljetovala do djedove smrti. Kako napominje u katalogu: „Nakon djedove smrti kuća ostaje napuštena i zamrznuta u vremenu, a povratkom u nju ona za mene postaje prostor sjećanja, katalog smrtnosti i mjesto suočavanja s vlastitim strahovima o smrti.
Rad prezentiran kao fotografska knjiga postaje svojevrstan (anti)album, koji sadržava fotografiju kuće i njezinu atmosferu nakon dugogodišnjeg odsustva stanara, ali i dalje bilježi obiteljsku povijest i materijalnu ostavštinu.“ Slika na zidu, odložene naočale,napuštene natikače, nemarno prebačena odjeća ili starinski namještena soba doimaju se „poput prostorno – vremenskog uzorka koji ilustrira svjetonazor, okolnosti i način života na dalmatinskim otocima u drugoj polovici dvadesetog stoljeća“ (Boris Greiner).
Bez obzira radi li se o detalju ili fotografiji cjelovitog prostora, Buga Cvjetanović pokazuje, osim fotografskog umijeća, smisao za dramatičnu atmosferu, vješto izbalansiranu kompoziciju i poštivanje svjetlosnog učinka. Naime, osim pojedinačnih fotografija, ona pokazuje i seriju snimki po kojima „šeće“ svjetlosna traka, pa iako je motiv zabilježen s istog mjesta, svaka od fotografija ima svoje vlastito, drugačije lice.
Naslovom izložbe fotografkinja naglašava svoj emotivni angažman, budući da se tim riječima njoj, tada dvogodišnjakinji, djed obraćao u pismima… Drugačijim prikazom odabranih motiva Buga Cvjetanović istovremeno komunicira s fotografskim opusom svojeg oca Borisa Cvjetanovića (1953.) snimljenim u istom ambijentu: dok na njezinim fotografijama nema ljudi, njegove su „napučene “ članovima obitelji („Obiteljsko okupljanje“, Nerežišće 91.), pa možemo govoriti o zovu preko vremenskog ponora.
Buga Cvjetanović s ljubavlju (i ponosom) nosi „breme“ svojeg prezimena, ali korača svojim putem i mada kroz objektiv nastavlja obiteljsku priču , ona to čini rječnikom svoje generacije.
Fotografije: Buga Cvjetanović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
