Punoća kratke priče

Ksenija Kušec (1965.), arhitektica, saksofonistica i književnica (kako je opisana na kraju knjige), ušuljala se u moj život preko knjiga „20 plus 1 najbolja priča“ koje su godinama izlazile u sklopu projekta Brod knjižara – brod kulture.

Vrlo često su objavljivane priče meni potpuno nepoznatih autora, no svaki put kada mi se neka priča baš, baš svidjela, iznad naslova je stajalo njezino ime.

Od samostalnih knjiga, osim priča za djecu, objavila je zbirku kratkih priča („Reci mi sve“) i dva romana („Sobe“ i „Nije moglo bolje“), a nedavno se pojavila nova zbirka kratkih priča znakovitog naslova „Opća opasnost“ (Hena com, 2019.).

Kratku bih priču usporedila s akvarelom: naoko lagana i lepršava tehnika, pravu odliku pokazuje tek kada prione netko tko voli to što radi, zna zašto to radi i umije to raditi.

Uživam u pričama Ksenije Kušec na nekoliko razina: sviđa mi se ulančanost njezinih rečenica, uravnoteženost između „normalnih“ i eliptičnih rečenica, te pomni odabir izraza kako bi na efikasan i efektan način izrazila što želi („… da riječima bude tijesno, a mislima široko“ kako je savjetovao znalac Andrić).

knjiga opca opasnost

Njezine teme su u pravilu obični ljudi i svakodnevna zbivanja koja se neočekivano pretvaraju u male užase ili sramote, neočekivane radosti ili zanose.

Mada su priče „razbacane“, vidljive su neke tema: djetinjstvo (ispunjeno najgorim strepnjama i žalošću), obitelj (posebno emotivne „Haljine“ i „Oprosti za sve“) i ženska senzualna maštanja.

Sve priče su pisane u prvom licu jednine pa iako je nevažno jesu li potaknute autobiografijom, ponešto je prilično prepoznatljivo (fizički opis muškarca u priči „Muž“ kao i reakcija publike na sadržaj priče!).

Priče u kojima pripovjedačica prikazuje ženu, pristojnu i bez zadnjih namjera, koja se zatekla u poslovnom odnosu s muškarcem prema kojem je, neočekivano osjetila – žudnju ( „Vrag nikad ne spava“, „Lift“, „U zadnje vrijeme“) protkane su finom erotikom, tjelesnim titrajima i sanjama koje istovremeno djeluju bezopasno (?) i uzbudljivo.

Priče o djevojčici koju gnjave u vrtiću („Na rubu“) i šikaniraju u školi („Rođendan“, „Jedino što me držalo“, „Mi i oni“) , a u kući prihvaća obiteljske obaveze kojih se grozi („Ljetovanje“, „Tete“) majstorski dočaravaju dječji svijet nevolja o čemu roditelji, u pravilu, nemaju pojma.

Ponekad pripovjedačica opisuje vlastitu okrutnost prema slabijima od sebe, malom psu ili mlađoj sestri („Pod stare dane“, „Oprosti za sve“), osvještava društvene nepravde (poput „legalne“ otimačine u „Revoluciju netko mora početi“, „Ogledala“) ili prikazuje emocionalni krah („Krzneni grad“, „Odsutnost“).

Naravno da nisam nabrojala teme svih dvadeset i sedam priča, ali, uz navedene, izdvojila bih još dvije: „Dobro da je kurva“ i „Haljine“.

Prva priča na izuzetno duhoviti način obrađuje laku upotrebu izraza „kurva“: od prozivanje u školi zbog simpatije prema dječaku do muških etiketiranja i ženskih komentara.

Kada pripovjedačica dolazi u poreznu upravu u potragu za svojom referenticom, portir izjavljuje da je referentica prepoznatljiva „jer je odjevena onako, kao kurva.“
U konačnici, ta što je „izgledala kao kurva“ uspjela je osigurati pripovjedačici povrat velike sume novaca…

U priči „Haljine“ pripovjedačica sa svojom ostarjelom majkom prebire po majčinom ormaru prisjećajući se haljina u kojima ju je majka branila od lažnih optužbi u školi, spašavala propali rođendan ili dobila očev sudski proces; jedino što majka traži za uzvrat jest dostojanstveni (veseli i pun cvijeća) pokop.

Ksenija Kušec zna i može napisati izvrsnu kratku priču čime, nadam se, razbija predrasudu o manjoj vrijednosti kratke priče u odnosu na roman.
Manje je više, rekli bi mudraci (Ludwig Mies van der Rohe).

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Facebook Like Button