Izniknuvši iz srednjovjekovne tradicije trubadura i trouvera, šansona kao umjetnička forma ima bogatu povijest, a uz nju se vežu imena koja su snažno obilježila glazbenu umjetnost te su imala velik utjecaj na kasnije generacije. Najznačajnije se razvila u Francuskoj, koja se smatra kolijevkom europske šansone. Već krajem 18. stoljeća u Parizu, tadašnjem sjecištu najrazličitijih umjetnika i umjetnosti, otvaraju se tzv. café-concerti u kojima nastupaju pjevači, glumci, akrobati…, te je u 20. stoljeću šansona postala jaka industrija, prvo u periodu između dva svjetska rata, a onda posebno nakon Drugog svjetskog rata kada je izrodila autore i interprete osebujnih ličnosti. Pariz je u doba procvata šansone i umjetničkih lokacija zapravo sličio na globalni teatar jer se “umjetnost izvodila” svugdje – na ulici, trgovima, u café-concertima…
Definicija šansone
Šansona je oduvijek bila, a vjerojatno je iz te potrebe i nastala, komentator društvenih zbivanja s jedne strane, te introspektivni dnevnik vlastite sudbine s druge strane. Sam izričaj varira od izričito umjetničkog i metaforičkog, do jednostavnijeg koji se obraća svim slojevima, na lako razumljiv način.
Jedno od kultnih pariških mjesta koje je postalo platforma za šansonu i okupljanje umjetnika, ne samo glazbenika, nego pisaca, slikara i skladatelja, jest lokal Le Chat Noir (Crni mačak), otvoren krajem 19. stoljeća. Okupljalište boema, vrhunskih umjetnika koji su kroz različite kanale ispoljavali kako društvenu kritiku, tako i intimna razmišljanja, vrvjelo je velikanima tog doba: pisci Edgar Allan Poe, Emile Zola, Alexandre Dumas-sin, slikar Henri de Toulouse-Lautrec… I brojna druga mjesta koje danas poznajemo kao kabarete u to su vrijeme počela nicati u Parizu. Najpoznatiji, i dijametralno suprotan Crnom Mačku, bio je Le Mirliton, u kojem se šansona također udomaćila. Dok je Crni mačak promovirao, a ponekad i parodirao akademizam, Le Mirliton je bio bliži “uličarima”.
Ni njegov vlasnik Aristide Bruant nije bio daleko od te titule jer je karijeru započeo kao fijakerist na pariškom Gard du Nordu. “Ogromnog rasta, u visokim čizmama, crnoj odjeći, s crvenim šalom oko vrata i velikim šeširom na glavi, skočio bi na drveni podij, sjeo na nj i zaurlao: “Zavežite gubice, počinjem pjevati!”. Upravo je on u modu uveo naturalističku protestnu šansonu direktnog izričaja. S druge strane, Lucienne Boyer otpjevala je 1930. godine “Parlez-moi d’amour”, himnu Parizu kao gradu ljubavi. I nakon tog doba šansona se nastavila razvijati kroz nove medije, prije svega kroz sve prisutnije radijske postaje. U to se vrijeme Charles Trenet profilira kao otac poetske šansone i preteča kasnijih autora i interperta, što postaje bitnim obilježjem francuske artističke šansone. Velik utjecaj na šansonu tada je imao i sve dominantniji jazz pa pariške pozornice osvajaju Josephine Baker, Yves Montand, Charles Aznavour…
Zlatno doba šansone
Pojavom Edith Piaf, kao možda najupečatljivijeg lika šansone u prvoj polovici 20. stoljeća, nastavlja se procvat šansone. Njezin izrazito emocionalni način pjevanja samo je potvrdio tezu da “velike umjetnosti nema bez velikog bola” s obzirom da su sve njezine šansone temeljene na teškom životu od ranog djetinjstva. Pojavljuju se i Gilbert Bécaud, Guy Béart, Jacques Brel, Georges Brassens, Léo Ferré, Félix Leclerc, Cathérine Sauvage, Juliette Gréco i mnogi drugi.
Zagrebačka škola šansone
Generacija izuzetnih autora, interpreta, aranžera i tekstopisaca okupljenih pod nazivom “Zagrebačka škola šansone” obilježila je 60-godine prošloga stoljeća, te je postala izuzetno značajan umjetnički pravac koji je utjecao na sljedeće generacije.
Skupina autora, predvođena Zvonkom Špišićem, Hrvojem Hegedušićem i Arsenom Dedićem, započeli su svoje djelovanje na margini “glavne struje” jer je većina festivala u to vrijeme odbijala šansone kao “prespore i pretužne”. Uz navedene velikane, domaći autori i interpreti – Nikica Kalogjera, Milan Lentić, Alfi Kabiljo, Drago Britvić, Željko Sabol, Radan Bosnar, Gabi Novak, Tereza Kesovija, Radojka Šverko, Ibrica Jusić, Lada Kos i mnogi drugi, u svojim su izvedbama uspješno povezali tri najvažnije odlike kvalitetne pjesme: nadahnut tekst, sjajnu glazbu i sugestivnu interpretaciju.
Jednim od utemeljitelja hrvatske šansone smatra se Arsen Dedić, umjetnik kojem smo ovih dana rekli doviđenja, nikako zbogom, jer umjetnička baština koju ostavlja znači i dio njega koji ostaje s nama i vječno traje. On sedamdesetih godina prošlog stoljeća svoje ljubavne balade dopunjuje ironijom i humoristično-kabaretskom šansonom (Po glavi stanovnika, Pravilna ishrana, Vrijeme ironije…).
Uz njega, Hrvoje Hegedušić je estradu 60- ih i 70-ih obilježio u nekoliko različitih smjerova: prije svega kao jedan od začetnika hrvatske šansonijerske scene na kojoj se afirmirao i kao autor i kao izvođač te je utjecao na podizanje kvalitete pjesama na tadašnjoj jugoslavenskoj estradnoj sceni. Bio je umjetnički direktor međunarodnog festivala šansone Chansonfest od samog početka. Prvi je održan 1998. i u jednom svom dijelu bio je posvećen Zvonimiru Golobu, dok je drugi sadržavao prisjećanje na tragično preminulog hrvatskog pjesnika Željka Sabola. Treći je bio posvećen hrvatskoj ratnoj šansoni, a četvrti je bio obilježen nastupom gostiju iz Francuske, Češke i Poljske. Festival se uspješno održao do danas.
Festival dalmatinske šansone u Šibeniku
U posljednje vrijeme, vodeće mjesto među festivalima koji promoviraju šansonu, upravo je šibenski Festival dalmatinske šansone, ove godine posvećen Arsenu Dediću. Taj festival predanim i ozbiljnim radom svake godine iznjedri velike skladbe, a jedna od posebnih značajki festivala jest i to da se sve skladbe izvode uživo, bilo uz festivalski orkestar ili uz pratnju klapa ili ansambala, kao i uz mogućnost samostalnog nastupa izvođača uz gitarsku ili klavirsku pratnju.
Programska koncepcija festivala sastoji se od dvije večeri: Večer starih skladbi i Večer novih skladbi. Na Večeri novih skladbi biraju se skladbe koje su ostavile traga na hrvatskoj glazbenoj sceni kroz proteklih četrdesetak godina, interpretirajući ih u često novoj obradi s više izvođača u raznim fuzijama solista, klapa ili ansambla. Na prvoj večeri ovogodišnjeg Festivala, kao hommage Arsenu Dediću, njegov sugrađanin i veliki prijatelj, pjevač Ivo Pattiera izvodi njegovu skladbu ‘Dida moj’ umjesto programom predviđene skladbe ‘Zagrljeni’. Hommage Arsenu će se nastaviti i u završnoj večeri festivala kada će kao veliko finale biti izvedena jedna Arsenova skladba po izboru organizatora.
Piše: Wish.hr
Fotografija: Pixabay, Nationaal Archief, Roland Godefroy
