Trešnjevački mališani

U sadašnjem trenutku kada većina misli isto (čak ne jednako ili slično, nego isto) i kada postoji imperativ engleskog jezika kao jedinog mogućeg komunikacijskog načina, mora razveseliti i pobuditi optimizam skupina ljudi koja svoju Udrugu u kulturi nazove KunstTeatar (a ne Art), pokazujući da još ima nezavisno mislećih zafrkantskih individua.

Spojem njemačke riječi za umjetnost i hrvatske inačice za kazalište oni su, već na prvi pogled, otvorili prostor za drugačije.

flex2

Ta otkvačenost može se uočiti i na formalnoj razini: kazališni prostor (nekadašnja teretana) ima dva ulaza – jedan koji je na službenoj adresi Dubovačka 1 (zagrebačka četvrt Trešnjevka) i uglavnom služi u privatne svrhe (pušenje za vrijeme proba, na primjer) i drugi, namijenjen publici, iza ugla u Okićkoj ulici (dospjet ćete u kazalište ako ne zaglavite u kafiću kroz koji morate proći).

Najnovija premijera (inače treći naslov u produkciji Kunst Teatra) predstava „Flex“ bila je zakazana u 16.30 (3.5.2019.) ne zbog egzotičnosti nego praktičnosti (jedan od protagonista imao je na drugom kraju grada predstavu), ali se to pokazalo kao dobar potez („Super, dođeš odmah poslije radnog vremena“ komentirala je jedna gledateljica).

flex3

Redatelj Ivan Penović i glumački ansambl u sastavu Domagoj Janković (jedan od osnivača Kunst Teatra), Karlo Mrkša (sa scenografom Filipom Triplatom ujedno autor glazbe), Bernard Tomić, Pavle Vrkljan i Matija Čigir već su zajedno radili na predstavi „Katalonac“ u Teatru ITD, pa se dalo naslutiti da će i „Flex“ biti na tom satirično – razbarušenom tragu.

Ovdje moram napomenuti da me „Katalonac“ nije baš razgalio jer je imao previše svega: i riječi i strke i zbrke, a ponajviše minuta.

Za razliku od spomenute, predstava „Flex“ mi se puno više svidjela: priča o privatnoj agenciji za zaštitu podataka u kojoj se svatko sa svakim nadmeće, bez uzajamne solidarnosti i empatije, a posao dobivaju „podobni a ne sposobni“.

Izvanredno duhovito (ne bih se iznenadila kada bih otkrila da se radilo o stvarnim situacijama) testiranje za radno mjesto, materijalizacija slogana da „pare idu na pare“ (pa se od gledatelja na klupicama prikuplja novac kao lemozinu tj crkvenu milodar, dok su oni na stolicama dobili darak), komične doskočice( „tri stupa hrvatstva: dorski, jonski i korisnički“) i slično.

Dakako i tu bi dramaturg mogao „zasukati rukave“, ali odlična glumačka ekipa i nedvojbena radost glume (pitam se koliko su se „oteli“ redateljskoj viziji; mada mislim da je Penović tolerantan prema njima) ponudila je zbilja jednu radosnu predstavu.

Pri tome mislim u kazališnom, ali ne i u socijalnom smislu.

Naime, duboko vjerujem da pametno i dosadno nisu blizanci, te da zabavan i ležeran način mogu biti učinkovitiji u „propovijedanju“ o ozbiljnim temama. A „Flex“ se tu pokazao baš fleksibilan !

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti