„Volim biljke jer umiru na mjestu na kojemu su se rodile“, napisao je jedan francuski književnik. Isto bi se moglo reći i za kuće. S iznimkom loretske kućice, koja je opovrgla silu težu i premjestila korijen u drugu zemlju. Kuće razrogačenim prozorima gledaju današnji svijet u kakvome se „mobilnost“, „nomadizam“ i odlasci bez nužno očekivanih povrataka postavljaju kao standard ili kao ideal života. A kuće kakve proizvodimo najbolje su ako su čiste, prazne, lišene tragova i otisaka, kontejneri što se posebno ne trude da nas zadrže.
Izdvojeno:
> Posjetite raskošnu izložbu od 7. do 19. studenog 2017. i zaljubite se u neku od kuća Helene Šipek
U nekim smo kućama bili sretni, u nekima nesretni. Neke smo rado pamtili, neke zaboravljali. Ali one nisu zaboravljale nas. Ništa što se u njima dogodilo nije ostalo neupisano u zidove, ništa nije pobjeglo kroz vrata. Svaka je kuća obložena vremenom. U svakoj su bivše riječi prevedene u tišinu. Jednoga će se dana na neki moćni touch svi ti zidovi moći očitovati. Sve dok kuća ne potone u Legen-grad.
Helena Šipek značajan je dio svoga opusa posvetila kućama. One su za nju portretni izazov, poput ljudskih lica, koja su joj također važan motiv. Davni, dječji njezin crtež, na kojemu je otac, poznati slikar Viktor Šipek, napisao „prvi crtež u naravi“, prikazuje kuću. Već je ta kuća portret u punoj mjeri. Petogodišnja djevojčica izbjegla je svaku shemu i kliše. Njezina kuća neobično točno prethodi onome što će donijeti zrela dionica njezina slikarstva. Kuća je ekspresivna, da se ne kaže ekspresionistička, a posve se jasno vidi da je stara, da je trošna, da su joj se crte lica iskrivile, da su se razine pomiješale, epiderma izranila, da su usta i oči nekako žmirkave i krezube. Ali kuća još nije izašla izvan poretka. Ona na sebi, dijete je to zabilježilo i bilo mu je važno, nosi broj 21. Ta kuća broj 21 iskazuje začudnu empatiju i začudno čitanje vanjštine kao unutrašnjosti.
Kazati za crtež petogodišnjeg djeteta da je „ekspresivan“, čak „ekspresionistički“, zvuči pomalo neumjesno. Pa ipak, u slučaju Helene Šipek takvom se riječi naznačuje nešto bitno i buduće. Kćerka Viktora Šipeka mogla je naslijediti, ili preuzeti, dar za treperavu impresiju, za nježne tonove, za akvarelnu lakoću. Ali ne. Kod Helene Šipek dar se preobrazio u nešto posve drugo. Njezin je potez snažan, on ne opisuje nego rezimira. Njezina je boja zasićena i gusta. Na njezinim slikama, unatoč težini velikog, samotnog motiva, uvijek struji neki vjetar. Te kuće, koje više nemaju kućnog broja, nosi, ili ih je već odnio, vjetar prolaznosti.
Ponekad im kist otkriva neki detalj, poveže ih sa stvarnim vremenom ili prostorom. Ali to se rijetko događa. One su zbijene poput uspomene, one su dovedene u krajolik koji se sastoji od zemlje (jedva) i neba. Tu su one između. Pretapaju se u prostranstva. Ponekad su na slici samo zato da bi nebesa dobila svoje sidro. Da se vidi koliko se prolaznost može opirati.
Nebesa Helene Šipek ulaze u specifičnu „povijest oblaka“, nastavljaju se na onaj svijet klasicističkih i bidermajerskih krajolika osamostaljenih od zemlje i dovedenih gotovo do nadrealne dimenzije. Ta „povijest oblaka“ ima dakako svoja ranija i kasnija poglavlja i bilo bi ih teško nabrojiti. Ali svakako žarka i raskošna, sjetna i dramatična neba Helene Šipek u tu povijest donose snažno poglavlje oka i ruke istinskog slikara koji nije hodao malen ispod svoga motiva.
Mnogo smo puta iz nekog jurećeg prometala gledali kako promiču prizori kuća, prebrzo da bismo i maštom mogli ući. Mnogo smo puta, hodajući, zavirivali u tuđe prozore, hvatajući komadiće nečega što je moglo biti naš život. Svaka nas je kuća mogla sadržavati. Sve su one inačice naših mogućih postojanja. Svaka je, također, ulaz u labirint „ukriženih sudbina“. Svaka kuća, napokon, negdje sadrži onu moć svladavanja sile teže koja je loretsku kućicu nosila preko mora i nebu pod oblake. Moć lijeta vjerojatno je funkcija moći korijena. I o jednome i o drugome govore kuće što ih je portretirala Helena Šipek.
Željka Čorak
