Izložba je podsjetnik na ciklus izložbi žena s početka djelovanja Galerije, u 1970-im i 1980-im godinama.Izložba
Žene u naivi otvoriti će se u subotu 3. ožujka 2018. godine u 18 sati, u Galeriju naivne umjetnosti, Hlebine.
Međunarodni dan žena od početka 20. stoljeća, odnosno 1909. godine (iako su prve pobune krenule već sredinom 19. stoljeća) slavi ekonomska, politička i društvena dostignuća žena. Negdje u to vrijeme kreće i zamjetnije etabliranje većeg broja žena u umjetnosti. Naravno, žene su u umjetnosti djelovale i stoljećima ranije, no tek s 20. stoljećem kreće ozbiljnija, zamjetnija, kontinuirana borba za „mjesto pod suncem“ koja traje sve do danas. Vrijeme je to i pojave naivne umjetnosti. Započevši pritajeno 1930-ih godina, tijekom 1950-ih i 1960-ih naiva se razvijala, rasla i stasala da bi u 1970-ima i 1980-im godinama dosegla vrhunac u stvaralačkom, inventivnom, tržišnom smislu.
Upravo u potonjim desetljećima u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama pokreće se ciklus izložbi Žene koji je omogućio godišnje stvaralačko sučeljavanje i kritičko razmatranje onog što žene ostvaruju u naivnoj umjetnosti, odnosno pridonio da se čuje (i vidi) i njihov glas, glas Drugih. Kako je naiva tijekom 1990-ih zapala u devalvaciju i hiperprodukciju, tako je i njihov glas utihnuo. Sad, kad smo već pošteno zagazili u 21. stoljeće vrijeme je da ih ponovno čujemo. Stoga ova izložba nudi pregled ženskog stvaranja sačuvanog u Zbirci naivne umjetnosti od kraja 1960-ih pa sve do danas.
Biti žena i još k tome umjetnica često nije nimalo lagan ni zahvalan zadatak, pogotovo ako stasate u ruralnoj sredini do koje odjeci emancipacije stižu malo kasnije. One koje su se odlučile na taj pothvat zapravo nisu imale izbora – umjetnost im se kroz društvene okolnosti jednostavno „nametnula“, pružila prostor i vrijeme koje je bilo samo njihovo, prostor za izražavanje onoga što su radile, o čemu su promišljale, što ih je tištilo, o čemu se nije govorilo.
S obzirom da je i sama priroda utemeljena na ženskim principima cikličkog kretanja, kontinuiranog stvaranja i umiranja, ne čudi da su inspiraciju nalazile upravo u prirodi, njenim mijenama, nepogodama, životinjama (Vilma Dorešić), ali i u svemu ostalom što ih je okruživalo i okupiralo: poslovima unutar i izvan domaćinstva, ponekad i okrutno brutalnima (Kata Dolenec), i ljudima u njihovoj blizini te njihovim odnosima i karakterima.
Pritom će se neke zadržati na poopćenim prikazima zimske svakodnevice (Tereza Posavec – Dolenec), dok će druge otvoreno prikazati vlastito viđenje muškog svijeta i načina opuštanja i zabave (Biserka Zlatar). Unatoč silnoj volji i želji za izražavanjem, naći će se ovdje i poneka tehnička nezgrapnost i nespretnost (Nada Hegedušić – Janković) koja će se neprekidnom vježbom trudom i dugogodišnjim radom nadići (Ljerka Tropšek), pa i otići u smjeru realističkih stremljenja (Nada Pakasin – Petrić).
Različita strujanja i smjerove naive nekada je bilo lako pratiti zahvaljujući čestim likovnim kolonijama gdje su se okupljali umjetnici sa svih krajeva Jugoslavije, ponekad i svijeta (Zlata Volarič, Mira Franješević) bilježeći dio „vlastite stvarnosti“ u (novo)nastalim djelima. Tako će vještim kistom ostati zabilježeni i neki etnografski zapisi, elementi narodnih običaja vezanih uz određene važne životne događaje (Snježana Božić) ili oni svakodnevni, poput bilježenja ženskih druženja koja se često spajala ugodno i korisno i odvijala se uz obavljanje određenih poslova u kućanstvu, poput čehanja perja (Nevenka Rehorović). Na neodvojivost narodnog i naivnog upozorit će Mara Puškarić – Petras nasljedovanjem načela repetitivnosti (karakterističnog za folklornu umjetnost) u ponavljanju njoj važnih tema i motiva, najčešće prizora iz „ženskog“ svijeta (prizori pralja, tkalja, majki…), svakodnevice i prirode.
Njeni motivi zavičaja prožeti su poetskom interpretacijom žene koja nastoji nostalgično evocirati svijet djetinjstva i mladosti, izbjegavajući pritom jeftini sentimentalizam. Elementi blagog sentimentalizma i plahe nježnosti uočljivi su i kod Ane Bocak koja će smirajnom ugođaju doprinijeti upotrebom pastelnih tonova. Zanimljivo je da će pritom likovi često biti slikani s leđa čime nam se onemogućava točna identifikacija likova – oni (p)ostaju poopćeni i univerzalni prikazi arhetipskih uloga (žene, majke, bake) zamrznuti unutar staklene kompozicije. Nasuprot toj mirnoći i mekoći stoje napeti, dramatični prizori Dragice Lončarić bljedunjavog osvjetljenja, napete, tjeskobne kompozicije, reduciranih motiva u tamnom koloritu. Još izraženiju napetost u atmosferi susrest ćemo u djelima Nade Švegović – Budaj.
Tjeskoba će ovdje kulminirati i prerasti u apokaliptične masovne prizore barokno inspiriranih kompozicija i uskovitlanih oblaka. S druge će strane, početke njene karijere obilježiti izražena groteska u ekspresijama lica na tragu Franje Vujčeca, a pomaci u koloritu slični Vujčecovima vidljivi su kod Marije Imbriovčan koja će ih vješto kontrastirati s nijansama nebeskog svoda i preostalih kompozicijskih figura. Marijina kći, Ana Matina, u ekspresiji odlazi korak dalje te se odlučuje za potpuno „organski“ pristup slici slikajući po staklu isključivo vlastitim prstima. Mnoštvo malih stakalca koje pronalazi gdje stigne otkriva njene preokupacije, a posebno važnost religije u njenom životu, ali i životu svake žene onog doba.
Da je religija i danas važan segment življenja potvrđuje Đurđica Balog smještanjem hipertrofiranih šaka koje prebiru krunicu, tražeći nadu, utjehu i pomoć u prvi plan prikazanog ženskog profila. Iznimnu vještinu u portretiranju pokazuje Katarina Henc koju je životni put odveo na školovanje (ali ne likovno!) izvan Podravine. No, ona logikom zavičajnog podrijetla pripada Hlebinskoj školi te ju obogaćuje prebacujući težište mašte na unutarnju sliku, na zamisao koja se odvaja i od prirode i od idealnih uzora i stvara „iz sebe same“. Iako donosi idiličnu sliku sela, gledanu očima djeteta krhke senzibilnosti, istovremeno ju i kritički sagledava diskretno upozoravajući na raslojavanje i depopulaciju sela prepuštenog onima najstarijima.
Obličja starih sumještana susrest ćemo i u oblim, zaglađenim, jednostavnim drvenim formama Dragice Belković. Ako je život slikarica bio zahtjevan, onaj kiparica bio je kudikamo izazovniji i naporniji. Unatoč tome, nekolicina jakih žena odlučila se uhvatiti u koštac s ovim nepredvidivim i često svojeglavim materijalom. U oblikovanju drveta nema povratka, nema brisanja, nema ispravka. Jedan potez vodi drugome i određuje cjelokupni izgled, trenirajući strpljenje i snalažljivost oblikovatelja. A ove su žene bile itekako snalažljive i okretne. Dragicu Belković bolest nije spriječila da se bavi ovom fizički izuzetno napornom aktivnošću te da postane financijski neovisna i ravnopravna svom suprugu.
Njene skulpture othranile su generacije obitelji, baš kao i plošni, stilizirani, decentno ukrašeni „likovi iz susjedstva“ Bare Mustafe. Sve njih, pa i Katarinu Parađ – Vojković karakterizira redukcija na bitno – na najosnovnije elemente – na najbitnije atribute: na ruke. Ruke Ljubice Matulec naivnu skulpturu polako odvode prema apstrahiranim oblicima koje će zdušno prigrliti Kata Vizvari izmjestivši ih u novi oblikovni medij – glinu/keramiku. Podatnost, ali i krhkost gline kao materijala poslužila je kao identifikacija s osobnošću kiparice, ali i otvorila mogućnost velikih ekspresivnih sugestivnosti u njenim minijaturnim portretnim ostvarenjima.
Tekst: Helena Kušenić
