Čehov bi, valjda, bio zadovoljan

Odlika dramskih klasika jest njihovo neprekinuto bivanje, jer ih vazda netko iznova želi inscenirati, jer ih vazda netko žudi vidjeti….

Među takva imena nesumnjivo pripada Anton Pavlovič Čehov (1860.- 1904.), ruski liječnik i književnik (tvrdeći da mu je medicina supruga, a književnost ljubavnica), čije su drame („Ivanov“, „Galeb“, „Ujak Vanja“, „Tri sestre“, “Višnjik“) postale nezaobilaznim repertoarom svakog kazališta.

Postoji, međutim, paradoks koji povezuje Čehovljeve drame i njihovo uprizorenje, a koji vrlo duhovito izriče prevoditelj i redatelj Vladimir Gerić (1928.) u pogovoru knjige „Anton Pavlovič Čehov – izabrane drame“ (Disput, Zagreb, 2015.): „(…)Čehov je bio zbunjen i nezadovoljan, govoreći i pišući kako je on napisao vedre, vesele komade, a Stanislavski je od njih napravio cendrave predstave!

čehov predstava

Odakle taj nesporazum,koji, bojim se, dugo neće bit odgonetnut?“

Doista, Čehov je često svoje dramske tekstove nazivao komedijama, dok smo mi na sceni promatrali likove kako se muče i bespomoćno „batrgaju“ u svojim nerješivim situacijama, prihvaćali njihovo beznađe i suosjećali s njima.

Povremeno je neki teoretičar ukazivao na paradoks između pretjeranosti kojom likovi govore o svojim namjerama i njihove pasivnosti, te kako je to komično.

Ipak je prevladavala općeprihvaćena melankolija, mada sam svojedobno na jednom simpoziju čula da su češki redatelji režirali Čehovljeve drame kao komedije, ali budući da o takozvanom češkom humoru govorimo kao o „crnjaku“, onda je i taj podatak, nepotkrijepljen primjerima, izbjegao ozbiljniju analizu.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu odlučilo se za „Tri sestre“, ali postavljene kao autorski projekt redatelja Bobe Jelčića uz otvorene probe na kojima publika nudi vlastite sugestije.

Za scenski prostor odabrana je dvorana Ansambla narodnih pjesama i plesova „Lado“ (toliko željena druga scena HNK), pa je nakon prve ture proba u svibnju i lipnju 2019. pokazana „prezentacija“ (25.5.2019.), da bi „prava“ premijera bila 18.10.2019. (osvrt na izvedbu 22.10.2019.).

Predstava je izvedena i na 34. Gavellinim večerima i Bobo Jelčić je nagrađen Nagradom za najbolju režiju (žiri u sastavu Biserka Ipša, Anica Tomić, Gea Vlahović), mada sama predstava nije nagrađena (uvijek me je zbunjivala činjenica da je redatelj nagrađen, ali njegova predstava ne).

predstava zagreb

Čehovljev napisani tekst i onaj koji slušamo iz usta glumačkog ansambla djelomice se razlikuju, ali više u tonu nego u sadržaju.

Prenemažući se pri opisu svojih teških života (Olgu stalno boli glava od prezaposlenosti u školi), naglašavajući nezadovoljstvo zbog dosade u provinciji (sugestivno ispitujući publiku je li im „dosta ove provincije?“) ili pretjerujući u iskazu običnih osjećaja (Natašina briga oko djetetova zdravlja ili kuknjava nad banalnostima) glumci se možda približavaju onome zbog čega je Čehov svoja djela smatrao smiješnima…

Doduše, jedan poznati teoretičar književnosti ustvrdio je da „to“ (dakle, Jelčićevo „čitanje“ Čehova) nije istinski Čehov, no podsjetimo se Gerićeve opaske o Čehovu i Stanislavskom, pa se možemo pitati što jest pravi Čehov?!

U prostoru nakrcanom namještajem (Aleksandar Denić), tri sestre Olga (Nina Violić), Maša (Jadranka Đokić) i Irina (Iva Jerković) i njihov brat Andrej (Marin Klišmanić) primaju goste iz obližnjeg garnizona, zapovjednika bitnice Veršinina (Ugo Korani), baruna Tusenbacha (Krešo Mikić), kapetana Saljonija (Ivan Colarić) i vojnog liječnika Čebutkina (Dušan Gojić), a pridružuju im se Mašin suprug Kuligin (Siniša Popović) i Andrejeva zaručnica, kasnije supruga Nataša (Daria Lorenci Flatz).

čehov predstava

Vojna lica su u uniformama, sestre uglavnom u krznenim kaputima, dok je Nataša odjevena u šarenu haljinu, kao primjer neukusa (Zdravka Ivandija Kirigin).
Kada dolazi do promjene odjeće, to je više u načinu nošenja, a manje u samim odjevnim predmetima.

Vazda nezadovoljna i namrštena Maša u izvrsnoj interpretaciji Jadranke Đokić možda najjače prikazuje sljubljenost između duboke intimne tuge i pasivnosti: promašeni brak, neispunjena ljubav, uzaludna težnja za promjenama.

Nina Violić kao Olga koja se neprestano tuži na glavobolju zbog preopterećenost u školi, izaziva najviše veselosti među gledateljima, jer ironičnim glumačkim odmakom od svojeg lika, daje naslutiti da se radi o osobi nedorasloj problemima.

To postaje jako zabavno kada ona i Kuligin (Popović)dolaze glava ukrašenih mišjim ušima (Mickey Mouse) i kukaju, sporo i sućutno, spominjući usput i aktualna zbivanja (štrajk prosvjetara).

Najmanje istaknuta je najmlađa sestra Irina (Jerković), ali zato je njezin odnos s Tusenbachom (izvanredni Mikić) ispunjen finim nijansama.
Ugo Korani kao Veršinin je vrlo uvjerljiv, a dosjetka s „radikalnim promjenom“ to jest korištenjem ekavice je doista jako smiješno (osobiti kada zapovijedi pokvarenom ventilatoru: „Duvaj“!).

Karikirajući agresivnu Natašu, Daria Lorenci Flatz izvanredno gradi postupnost njezine preobrazbe od preplašene djevojke do diktatorice, Ivan Colarić (osjetno bolji no u svibanjskoj izvedbi) nudi lik samoživog i opakog tipa, Dušan Gojić predstavlja svojeg gubitnika na sjetni i nježni način, dok je Klišmanićev Andrej pomalo nedorečen i nepotrebno vehementan.

Ključni upit ovog suvremenog (Jelčićevog ) Čehova jest, je li nama, 200-300 godina kasnije, bolje nego njima tada, u doba Čehova. I tvrdi Veršinin da jest…ali publika nije baš zdušno potvrdila njegove riječi!

Duhovit tekstualni odmak bez ozbiljnijeg narušavanja sadržaja ili duha drame, ujednačeni glumački ansambl uz neodoljivo smiješne epizode i dinamična izvedba donosi predstavu za čijeg trajanja ne gledamo na sat.

I da, praksa stvara majstora, jer je listopadska izvedba osjetno bolja, punokrvnija od one svibanjske.

Foto: Mara Bratoš

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti