Kazalište lutaka u Ljubljani organiziralo je BiFest: showcase mladih lutkara (16.-19.5 2024.) na kojem je izvedeno pet predstava nastalih od 2022. u sklopu programa BiTeater (autorski projekti mladih autora s malim brojem izvođača).
Sve su predstave svojedobno imale premijeru u Tunelu ili Kulturnici, a čak četiri su imale oznaku 15+ što znači da su stvarane za odraslu publiku.
Ne znam trebam li priču o nastanku imena BiTeater uzeti ozbiljno, ali je zabavna pa je želim prepričati: između obale Ljubljanice i Gosposke ulice nalazi se uličica Židovska steza u kojoj je na broju 1 izvedbeni prostor Kulturnica a na broju 2 se nalazio (1999.-2014.) lokal „Bikofe“ (Želiš li kavu?) poznat po izložbama i koncertima. Navodno je dilema između „bikofe“ i „biteater“ iznjedrila potonje ime.
Dileme više nema jer su susjedi izgnali „Bikofe“ iz ulice, pa sada samo BiTeater zastupa umjetnost.
Odavno nisam gledala predstavu koja je u isti mah bila tako smiješna i tako dirljiva kao predstava „410 kilometara“ koju su zajedno zamislili Filip Mramor (redatelj i izvođač) i Karolina Kotrbova (vizualnost predstave) a u čijoj su realizaciji također sudjelovali dramaturzi Jernej Potočan (i dizajner svjetla) i Domen Novak te izvođač Gašper Lovrec (i dizajner zvuka).
Naslov se odnosi na duljinu puta (kroz tri tunela i preko niza mostova) kojim bi prošao vlak na putu od Čeških Budjeovica do Kopra (od komunističke Čehoslovačke preko kapitalističke Austrije do socijalističke Jugoslavije) i nakon četiri sata vožnje doveo Čehe izravno do mora.
Idejni začetnik ove trase bio je češki ekonomist Karel Žlabek (1900.-1984.), ali njegov vizio- narski plan nije ostvaren i to ne zbog nemogućih zahtjeva ( ni financije nisu bile prepreke), nego zbog političkih razloga. Naravno da je tunel jedino zamislivo mjesto za tu predstavu (Tunel LGL, 17.5.) jer je inače priča nategnuta.
Do mjesta zbivanja dolazimo hodajući duž tunela na čijim je stjenkama izložba minijaturnih scena povezanih uz morsku obalu i značenje postaje razumljivo tek nakon predstave. Lovrec uz glazbalo priča o Žlabekovoj opsesiji tunelima (prvi je iskopao kada je imao četiri godine) i o cijelom projektu koji djeluje posve nadrealno, dok glumeći Žlabeka, Mramor snatri i sjedeći u stolici-ljuljački zuri u električni vlak (dirnula me je animacija plišanog krta, simbola kopača tunela).
Odjednom Mramor napušta ulogu Žlabeka i postaje Filip (od lika postaje privatno lice) pa slušamo o češkoj opsjednutosti morem („Čeh stavi nogu u more i ničega više nema, samo on i more“) i što im se sve događa dok borave na hrvatskom moru.
Svako ljeto slušamo o spašavanjima čeških žitelja koji se po Biokovu veru u japankama ili na daleke ture kreću ploveći na plastičnom madracu i zato sam se iznenadila kada sam kao dio predstave čula podrobni izvještaj, koji je zbog suludih akcija djelovao pomalo podsmješljivo, o podvizima (s točnim lokacijama) u koje se bezglavo upuštaju češki turisti.
Autori su mi otkrili da su podaci iz članka Borisa Dežulovića „Nesretni dobri turist Švejk“ (JL, srpanj 2006.) u kojem autor pokušava razne šašave pothvate protumačiti češkim naivnim avanturističkim duhom jer očito „precjenjuju vlastite snage i podcjenjuju opasnosti“.
Mramor nam u liku Filipa pripovijeda o vlastitim pokušajima da dođe iz Ljubljane u Prag (da vidi Karolinu) i duhoviti sadržaj pokazuje da je očito pokupio puno od takozvanog češkog humora.
Predstava završava dalmatinskom pjesmom koju Lovrec pjeva gotovo besprijekorno, a Mramor kao duh neostvarenog vizionara odlazi po crvenom tepihu kroz dostupni tunel (jasno je da izvedba bilo gdje drugdje ne bi imala isti upečatljivi učinak) noseći pijuk urešen velikom crvenom mašnom.
Imamo animaciju plišanog krta, animaciju plastične glave morskog psa i premetanje predmeta (što je često i u dramskoj predstavi) pa je pitanje pripada li ova predstava lutkarskom kazalištu.
Ono što je neupitno je njezin neodoljiv šarm, široki raspon emocija i nježna podrugljivost kojom zadirkujemo one koji su nam simpatični. Jer i mi poput Čeha volimo naše more samo što je nama na dohvat ruke.
Fotografije: Jaka Varmuž
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
