Ljubitelji i praktičari suvremenog plesa zasigurno još uvijek pamte gostovanja najmarkantnijih plesnih družina i umjetnika na zagrebačkom Tjednu suvremenog plesa od 1982. do danas pa mogu prepoznati nastale promjene u brojnosti predstava i u mjestima izvedbi.
Kukanje za „dobrim starim vremenima“ ništa neće promijeniti, pa je mudrije u ponuđenom naći ono najbolje, a meni se čini da u programu 42.TSP posebno mjesto pripada predstavi „Chotto Desh“ koreografa Akrama Khana u adaptaciji i režiji Sue Buckmaster i produkciji Akram Khan Company (MSU, 9.6.2025.).
Adaptacija ove predstave (2015.), čiji naslov znači „mala domovina“ temelji se na nagrađivanoj Khanovoj solo predstavi „Desh“ (2012.) u kojoj koreograf i plesač Akram Khan (1974.), posegnuvši u autobiografiju, „istražuje fundamentalna pitanja: Kako pronaći svoje mjesto u ovom svijetu? Gdje pripadamo? Što uistinu želimo biti?“.
Predstava počinje scenom u kojoj 12-godišnji operater iz Bangladeša pokušava pomoći zbunjenom muškarcu (Nico Ricchini) iz Londona da se sjeti lozinke i resetira svoj mobitel.
Umjesto lozinke, muškarac se počinje prisjećati oca koji je došao iz Bangladeša i pred nama se, zahvaljujući kakofoniji zvukova i slikovitim plesnim pokretima, oblikuje ambijent i atmosfera očeve domovine.
S nekoliko jednostavnih poteza šminkom, Ricchini svoje golo tjeme pretvara u očevo lice i počinje žučni dijalog između oca i sina: otac želi da dječak, poput njega, postane kuhar dok dječak sanja drugačije snove, snove o plesu (glazba Jocelyn Pook, oblikovanje svjetla Guy Hoare, kostimografija Kimie Nakano).
Tjelesna animacija (vjerojatno najdostupnija lutkarska tehnika) dočarava strogi očev lik, dok koreografija u kojoj se susreću tradicionalni indijski kathak i suvremeni ples, na suptilni način propituje pitanje identiteta dječaka rođenog u Britaniji.
Priču iz knjige „Lovac na med“ prikazuje animacija crno-bijelih ilustracija (YeastCulture) velikih dimenzija i dok bakin (Leesa Gazi) glas opisuje neposlušnog dječaka koji krši pravila, plesač „ulazi“ u projekciju i daje naslutiti da ni on, poput tog dječaka, neće odustati od svog zacrtanog puta.
Na pozornici se, pokraj male pojavljuje slična, znatno veća stolica, što ilustrira dječakov prijelaz u adolescentsku dob i sjedanje na nju simbolizira njegov neopoziv odabir: postat će plesač. Uljuljkan u sjećanja iz djetinjstva, muškarac je zaboravio na mladog operatera i kada ga trgne dječji glas, vrati mu se i zaboravljena lozinka: Bonbibi, božica šume koja je spasila dječaka iz bajke.
Koreograf i plesač Akram Khan u predstavi „Chotto Desh“ pripovijeda o vlastitoj potrazi za identitetom i budućoj profesiji, ali zahvaljujući vještini kojom je povezao vizualnost, ples i glazbu, uspio je predstavu „prebaciti“ iz osobne niše u područje općeg prepoznavanja i iznova pokazati univerzalnost umjetničkog izraza.
Fotografije: Nina Đurđević
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
