Dva aspekta umjetnosti: roman Nevjerojatnost ljubavi i film Kvadrat

Umjetnost odnosno umjetnik/ica i umjetničko djelo nisu neupitne kategorije – u mnogome ovise o interpretaciji, kontekstu, vremenu te socijalnim i političkim okolnostima.
Kao primjer za tu tvrdnju predstavit ću dvije tvorevine, vrlo dobro prihvaćene od takozvane stručne kritike i takozvane obične publike:
Roman Hannah Rotschild „Nevjerojatnost ljubavi“ (prijevod Mirna Čubranić, Mozaik knjiga, Zagreb, 2017.)
i film „Kvadrat“ švedskog redatelja Rubena Oestlunda (2017.).

Hannah Rotschild (1962.) pripada poznatoj bankarskoj obitelji (otac Jacob je 4-ti baron Rotschild), te je odrastala okružena novcem, ali i umjetninama prikupljenim u obiteljskoj zbirci. Profesionalno je vezana uz snimanje umjetničkih dokumentarnih filmova (primjerice dokumentarni film „The Jazz Baroness“ o Nici Rotschild koja je napustila obitelj da bi se pridružila džez klaviristu i skladatelju Theloniousu Monku pretočila je u knjigu), tako da je „Nevjerojatnost ljubavi“ (The Imrobability of Love, 2015.) njezin prvi roman.

nevjerojatnost-ljubavi-1Prema nekim navodima, autoricu je na pisanje potaknula slika Antoina Watteaua (1684.-1721.) „Gilles“ („Pierrot“, portret tužnog klauna, 1718./19.) , prepoznatljiv lik iz talijanske „commedia dell arte“. Naime, francuski slikar Watteau, po mnogima vrhunski predstavnik kasnog baroknog slikarstva odnosno rokokoa , zahvaljujući suradnji sa slikarom Claudeom Gillotom (1673.-1722.) bio je pod utjecajem opere i baleta (kao i prije spomenute Commedia dell arte), pa zato ne iznenađuju njegove slike arkadijskih krajolika pomao nalik kazališnim scenografijama. No, koliko god scene upućuju na frivolnu i lagodnu atmosferu u kojoj njegovi likovi ljubuju ili se zabavljaju, pomnim promatranjem postaje jasno da su njihova lica tužna , izrazi i geste kazuju da su „negdje drugdje“, često okrenuti leđima promatraču ili partneru na slici.

Ta dvojnost vezuje se i uz sliku koja je „glavni lik“ (vrlo često se i sama obraća čitateljima) romana „Nevjerojatnost ljubavi“: mada na prvi pogled djeluje kao ljubavna scena, zapravo je to scena neuzvraćene ljubavi.

A tako i počinje roman: mlada i siromašna Annie McDee slučajno kupuje u zapuštenoj londonskoj staretinarnici sliku, kako bi je poklonila voljenom muškarcu – no, ona nije voljena i slika ostaje u njezinom trošnom stanu. Annie sanja o karijeri vrhunske kuharice (za što ima dara), pokušava majku alkoholičarku očuvati od poroka, polako osvještava svoju nesigurnost i sve joj se čini izvedivim, zahvaljujući slučajno kupljenoj slici, kojoj govori kao prisnom biću: „Hvala ti što si iznova probudila moju vjeru u ovaj svijet, a najviše što si ljubav učinila ponovo mogućom.“

Iako je roman okarakteriziran kao ljubavni, zahvaljujući Annie ali i samoj slici („Nevjerojatnost ljubavi“), on je vrlo zanimljiv prikaz „galerije likova“ (što je autorici, zahvaljujući obiteljskim razlozima, bilo dostupno, pa nije trebala previše izmišljati) vezanih uz bogatstvo, prestiž, povijest umjetnosti, tržište umjetnina i – kriminal.

Naime, ključni lik, prestižni trgovac umjetninama Memling Winkleman, jedini preživjeli član židovske obitelji posalne u koncentracijski logor, zapravo je…doista je teško reći što bi isplivalo na površinu nakon pažljivog i beskompromisnog istraživanja pozadine razno-raznih privatnih zbirki (pa i muzejskih nabava).

To balansiranje između umjetničkih opisa, Watteauove biografije, povjesnih ličnosti i beskrupuloznosti suvremenih (ali i nekaadšnjih) sudionika na tržištu umjetninama, čini roman Hannah Rotschild „Nevjerojatnost ljubavi“ zanimljivim štivom, potičući posjetitelje muzeja i galerija na drugačije promatranje umjetničkih djela (skoro uvijek čuvaju neku tajnu).

Film „Kvadrat“ („The Square“, ponegdje preveden i kao „Trg“, jer se instalacija u obliku kvadrata nalazi na trgu ispred štokholmskog Muzeja suvremene umjetnosti) bavi se suvremenom konceptualnom umjetnošću kroz lik glavnog kustosa Christiana (odličan Claes Bang) čiju aroganciju, samodopadnost i beskompromisnost redatelj Ruben Oestlund satiričkim prikazom dovodi do apsurda. No, Christian je zapravo proizvod društvenih i političkih okolnosti – kako bi se zgodno reklo. „Može mu biti!“.

Redatelj ne podučava nego prikazuje: kustos nije u stanju novinarki (Elisabeth Moss) pojasniti ideju instalacije „Kvadrat“ (kao dokaz da malo tko zbilja razumije suvremenu umjetnost, ali zbog bojazni od blamaže, ne želi to priznati, nego se „divi“ bezveznim „umjetninama“).

Posjetitelji bojažljivo zaviruju u dvoranu s nakupinama „nečega“ (omiljena stara šala o čistačici koja baca prikupljeno smeće, a kustos ga panično vadi iz kante, jer se radi o umjetničkom djelu), naporni i agresivni performansi (večera s umjetnikom koji izigrava čovjeka-gorilu i gnjavi uzvanike; nitko ne priskače u pomoć ugroženim ženama – jer to tako mora biti!), nerazumljiv razgovor o umjetničkom djelu i njegovoj važnosti (prekidan riječima muškarca oboljelog od Touretteovog sindroma, konkretno coprolalie – nevoljnog i nekontroliranog izgovaranja prostota, upravo na mjestima na kojima bi svaki od slušatelja prosatčkim riječima izrazio svoje neslaganje s „baljezganjem“ kustosa), te napokon jeziv video snimak kao propaganda za buduću izložbu s instalacijom „Kvadrat“.

Nedostatak sućuti, optužbe za krađu i nesklonost drugačijima – vezano uz tamnopute emigrante, pokazuje onu drugu stranu bogatog i pravednog švedskog društva. Svojedobno je spisateljski bračni par Ahndoril, koji pišu pod pseudonimom Lars Kepler, izjavio o švedskom društvu: „Dok smo bili mali, rekli su nam da živimo u raju…a onda smo odrasli.“

Mada bismo mogli reći kako su roman „Nevjerojatnost ljubavi“ i film „Kvadrat“ filmovi o umjetnosti, mislim da je preciznije reći kako su u oba slučaja umjetnička djela svojevrsni lakmus papiri odnosno test društvene stvarnosti. Rezultati ne pokazuju ni kiselo ni lužnato, nego gorko, okrutno gorko.

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Facebook Like Button