Dvije – tri djevojke i kauč

U dvorišnoj zgradi u središtu Zagreba, napušteni salon za…više ne znam što, postao je kazališni prostor koji se pod imenom Studio Teatra Exit, profilirao za komorne predstave u kojima se propituju najintimnije i najdublje emocije: strahovi, želje, ljubavi, tuge…

Osim Exitovih predstava, ovdje često gostuju „male forme“, pa je takva bila, odmah moram dodati očaravajuća, predstava „Kaučsurfing“ Kazališne družine „Clou“ (20.11.2019., premijera u riječkoj Filodrammatici 28.9.2018.).

Na kauču (za napuhavanje) usred razbacanih stvari (uglavnom smeća) sjede Nina (Nina Sabo) i Valentina (Valentina Lončarić) i pripremaju se za snimanje (uzajamno) reklame za nadmadrac „Dormeo“.

kauč3

Kako nisu pri tome baš uspješne, počinju razgovarati o vlastitoj glumačkoj egzistenciji ogorčene zato jer nisu dobile novac na natječaju, pa ne mogu raditi željene projekte, odnosno žive autore.

Budući da zapravo nisu sigurne što bi doista radile, nabrajanjem mrtvih autora („Daj manje mrtve“ komentira Nina) dolaze do romana Jane Austen „Ponos i predrasuda“, ali kako nemaju Darcya („feminističko čitanje“) odlučuju se za don Quijotea i njegovog Sanchu Panzu (baš se ne mogu dogovoriti oko podjela uloga, mada se, zbog krupnije Nine, podjela nameće) nastavljajući fantazirati o produkciji (konji u magli, publika na konjima, Quijote seljačina- Panzo profinjen).

Dolaskom Elle (Ella Bogadi) koja želi upisati glumu monologom Nine iz Čehovljeva „Galeba“ i dolazi po savjet, počinje „poduka“.

kauč1

Naravno, da se radi o svojevrsnoj karikaturi (pomalo uzrokovano ljubomorom, jer Ella već nastupa u nekakvoj seriji), pa dok Valentina „pametuje“ odjednom izbija njezina frustracija i tuga zbog propale (sada to više nije slutnja) ljubavne veze.

Čehov, kao pisac likova koji samo na riječima streme boljem životu ništa ne poduzimajući, pravi je prikaz pasivnost Nine i Valentine: trebale bismo, mogle bismo….

Nakon Ellina odlaska (koju smatraju odgovornom za ispuhivanja kauča – „raširila se“- mada se radi o doista fragilnoj figuri), Nina i Valentina smišljaju daljnje akcije, vode jalove rasprave (upotreba riječi „tumbati“) i optužuju sve oko sebe (birokraciju, Ellu, nerazumijevanje okoline njihovih zamisli).

Izvanredno duhovitim tekstom i režijom koja ne narušava prirodnost pokreta i govora, Sabo i Lončarić su vlastite glumačko -novčane nevolje pretočile u odličnu predstavu, istovremeno ironičnu i nježnu.

Ne mičući se s kauča (iako se on sam miče!), pasivnost su pretvorile u akciju povezujući stvarni i imaginarni svijet.
Ako je Irinin poklik „U Moskvu! U Moskvu!“ u našoj sredini pretvoren „U Irsku! U Irsku!“, valjalo bi ustati s kauča.
Ili možda ipak ne?

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti