Kazališna družina „Tragači“, poput svih „bezdomnih“ kazališta, pri postavljanju svojih predstava uvijek iznova traga za pozornicom, pa je njihova najnovija predstava „Šetači pasa“ ugledala svjetlost reflektora u zagrebačkom Teatru na Trešnjevci (Centar za kulturu Trešnjevka, 9.11.2019.).
U „Šetačima pasa“ autorica teksta, ujedno redateljica, Jelena Hadži-Manev prikazuje sudbine troje ljudi, koji se isprva slučajno, a onda ciljano susreću u parku kamo dovode svoje pse.
Mada im, naoko, ništa ne nedostaje, kroz kratke scene i fragmentarne dijaloge, postupno otkrivamo njihove karaktere i živote.
Tjeskobna osamljenost udovice Lane (Petra Dugandžić) posljedica je njezinog skladnog braka, pa ona ne može zamisliti život s nekim drugim muškarcem, tako da ju uz posao jedino zaokuplja njezini miljenik, pas mješanac Toto.
Mlada prevoditeljica Astrid (Josipa Oršolić) živi s ocem i mješankom Beom, pa frustracije vezane uz osamostaljenje dijeli sa svojim poznanicima iz parka.
Programer Petar (Matko Knešaurek) sa stabilnim poslom, u stabilnoj vezi, čvrstih muških principa i vlasnik belgijske ovčarke Kire, jedinog čistokrvnog psa u triju, kroz svakodnevne razgovore daje naslutiti raspukline u svojem životnom zdanju.
Njihovi razgovori, ispočetka isključivo o psima, postupno prelaze na priče o osobnim problemima, a to izrasta u povjeravanja i želju da si uzajamno pomognu.
I nadalje se viđaju prilikom izvođenje pasa u park, ali njihovi životi više nisu strogo odvojeni: poznavanje situacije izaziva reakcije, čak one potpuno nepredviđene.
Na pozornici se najčešće nalaze po dvoje sudionika koji se izmjenjuju, dijalozi su „normalni“ i duhoviti, razgovori djeluju prirodno i očekivano (nimalo banalno).
Hadž- Manev se već pokazala kao autorica finog rečeničnog tkanja, pa je i ovaj puta pogodila atmosferu i likove.
Uostalom i u zbilji životne priče nastaju slaganjem sitnih detalja.
Vanjskim promatračima tri priče „šetača“ ne djeluju nimalo dramatično, međutim svakom od sudionika događa se, za njihovo poimanje, nešto drastično, što im stubokom mijenja živote.
Scena je jednostavna i nepromjenjiva: klupa ispod drveta kao naznaka parka (Marta Crnobrnja),a kretanje glumaca pokazuje prostornost.
U svakoj sceni glumci promjene po neki odjevni detalj (Petra Dančević Pavičić), tako da svaki susret pokazuje protok vremena (što se postiže i zatamnjenim glazbenim (Željka Veverac, Toni Starešinić) upadicama s glumcima poput „živih slika“).
Budući da tekst obiluje duhovitim replikama i da je usprkos rascjepkanosti čvrsto strukturiran, redateljski su zahvati
suptilni, pa pojavnost predstave ovisi o glumačkom nadahnuću.
Petra Dugandžić filigranski oblikuje svoju osamljenu i depresivnu Lanu unoseći polako i ustrajno živost u njezin lik (do konačne odluke o sasvim novom načinu života).
Zgodan i samouvjereni programer u interpretaciji Matka Knešaureka predstavlja, pomalo paradoksalno, najkomičniji lik ovog trija.
Prema društvenim standardima on bi trebao biti prototip uspješne osobe, ali proizlazi da tome nije baš tako.
Knešaurek dočarava Petra dosljednim ponavljanjem minimalnih „gesta i grimasa“ što izaziva trajnu veselost u gledalištu. Josipa Oršolić kao mlađahna Astrid protuteža je iskusnim poznanicima i upravo ta njezina razigranost čini ravnotežu među likovima, što potvrđuje poznatu tezu, da je dobar odabir glumaca dobar put do dobre predstave.
Na temelju svega nabrojenog, mogla bih zaključiti da se u slučaju „Šetača pasa“ radi o nježnoj i smiješnoj predstavi, zabavnoj i pametnoj, punoj razumijevanja i ljubavi, baš kao što se psi odnose prema ljudima.
Kao što kaže jedan od šetača: „Psi dobro vole“.
I za kraj ne mogu odoljeti divnoj, mudroj rečenici, čiji savjet, nažalost, neću poslušati: „Razlog zašto pas ima toliko prijatelja jest što maše repom, a ne jezikom“ (autor je, razumljivo, nepoznat).
Fotograf: Igor Obrol-Pedišić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
