Norveški pisac Dag Solstad (1941.) postao je dio hrvatske prijevodne književnosti zahvaljujući prevoditelju Munibu Delaliću i zagrebačkoj nakladničkoj kući „Fidipid“ koja je objavila dva Solstadova romana : „Stid i dostojnstvo“(2007.) i „Jedanaesti roman, knjiga osamnaest“ (2017.).
Preplavljeni u zadnje vrijeme kriminalističkim romanima skandinavskih autora , pomalo smo zaboravili da postoje i drugačije teme i drugačiji načini pisanja. A Solstad upravo pripada u tu kategoriju: njegovi junaci su individualci koji se nevoljko uključuju u društveni život, svojevoljno dolazeći na margine grupacije kojoj po obrazovanju i profesiji pripadaju. Iako izvana gledajući oni žive očekivanim, stereotipnim, „normalnim“ životom, njihov bogati unutarnji život odvaja ih od okoline, stvarajući im probleme: ono što je drugima prirodan raspored, njima je izvor nemira.
U romanu „Jedanaesti roman, osamnaesta knjiga“ (1992.) glavni junak seli iz velikog grada u manji (iz Osla u Kongsberg) napustivši svoju mladu obitelj kako bi se pridružio novoj partnerici Turid Lammers, manje zbog strasti a više zbog straha, da bi zažalio jer je nešto propusti (možda od presudne važnosti). Pokušavajući se prilagoditi novoj sredini, pridružuje se mjesnom amaterskom kazalištu koje uglavnom izvodi operete…ipak, on ih nagovori na izvedbu Ibsenove „Divlje patke“ (predstava doživljava fjasko). Nakon određenog vremena seli od Turid i na stan prima sina koji dolazi na studij (iskupljujući se za odlazak dok je dječak bio sasvim mali). Sin ga iscrpljuje svojim stalnim brbljanjem i naš junak smišlja vrlo bizaran način obrane od ljudi koji mu dosađuju. On postaje osoba koju svi sažaljevaju , no on se osjeća nadmoćnim – iako je zarobljenik svoje tajne.
Roman „Stid i dostojanstvo“ (1994.) proglašen je najboljom knjigom u Norveškoj 90-tih godina i u odnosu na gore prikazan roman pisan je slojevitije , prepun asocijacija i finih promišljanja. Sama priča je zapravo svakodnevna : srednjoškolski profesor analizira Ibsenovu dramu „Divlja patka“ u razredu punom potpuno nezainteresiranih učenika i dok se u razredu nastoji kontroloirati, po završetku nastave silno ga razjari neuspjeli pokušaj otvaranja kišobrana.
On divlje mlati kišobranom trgajući ga, jer se odjednom skupilo previše frustracija. Shvativši da je s njegovim poslom gotovo, razmišlja o svojoj supruzi, o njezinom postepenom starenju i gubljenja ljepote, ali se prisjeća književnih junaka koji su mu bliski načinom života.
Solstadov način pisanja odlikuje bogata rečenica kroz koju se odražava životno iskustvo, brojne pročitane knjige, analitički duh i empatija prema vlastitim glavnim likovima, srednovječnim intelektualcima koji su odbili koračati u zajedničkom ritmu.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
