Hoda, hvata sjene, fotografira

Među izložbenim paviljonima u sklopu Zagrebačkog zbora, sajmišnog prostora uz Savsku cestu, sagrađen je i Francuski paviljon (1937., arhitekti Robert Camelot, Jacques i Paul Herbe, građevinski inženjer Bernard Lafaille) koji je, zahvaljujući konstruktivnoj inovativnosti, uvršten u antologiju francuske arhitekture prve polovine 20.stoljeća.

Preseljenjem sajmišnih djelatnosti preko Save, ostavljeni paviljoni gube prvotnu funkciju i mijenjaju namjenu (postaju Teatar ITD, galerija SC i slično) što ih održava na životu.

Izuzetak je Francuski paviljon koji zbog zapuštenosti postaje ruglom, opasnim po život

U takvom je stanju do obnove 2014. kada se počinje iznova koristiti u izlagačke (umjetničke) svrhe.

Problem lijepih izložbenih zdanja je upravo njihova nametljiva estetika kojom poništavaju postavljenu izložbu.

Ipak, kvalitetnom izložbom i pametnim postavom mogu se uskladiti prostor i izložba, a to se upravo dogodilo u slučaju fotografske izložbe Slavke Pavić „Kadrovi“ (8.-23.10.2020.).

fotografija orgulje

Izabravši fotografkinjine dobro poznate crno-bijele fotografije (koje su uvrštene u antologiju hrvatske fotografije) i pridruživši im njezine recentne kolor fotografije, autor izložbe Nenad Martić ujedinio je dva vremena Slavke Pavić (20.10.1927.): rano doba, dok je „hvatala“ posebne motive i bilježila ih klasičnim foto-aparatima i ovo, novo doba digitalnog „okidanja“, kada su joj tema ljudi na brojnim okupljanjima (najčešće na likovnim izložbama koje revno posjećuje).

Njezina mladenačka ljubav prema fotografiranju i slučajni susret na zagrebačkoj željezničkoj stanici odveo je Slavku Pavić u svijet vrhunskih fotografa.

Slavka Pavić fotograf

Naime, susret na kolodvoru i druženje u vlaku do Daruvara (ona se tamo školovala, a on je bio tamo rođen) bio je uvod u privatno i poslovno zajedništvo s fotoreporterom Milanom Pavićem (1914.-1986.).

On ju jest naučio tehničkim rješenjima, ali su izbor kadra, postav motiva ili osjećaj za kompoziciju bili posljedica njezine vlastite darovitosti (i ljubavi, što je uvijek naglašavala).

Voljela je detalje koji su tek nagovještavali cjelinu, neobična svjetla praćena obiljem sjena i nije dvoumila kada bi je „zaskočio“ čudan motiv – znala je prepoznati posebnost trenutka.

Slavka Pavić fotografkinja

Njezinu je posebnost pak znao prepoznati kultni fotograf Tošo Dabac (1907.-1970.) što ju je, dakako, obodrilo u njezinom radu.
Portreti sugrađana postaju njezino trajno zanimanje vezano uz korištenje digitalne kamere (2006.), pa snimanjem slučajnih ili namještenih poza postaje kroničarkom zagrebačkih društvenih događaja.

Slavka Pavić crveni balon

Obje spomenute fotografske cjeline izabrane su i raspoređene na inteligentan i dopadljiv način, a njihovo smještanje na metalne konstrukcije u sredini Francuskog paviljona (dizajn Marcela Matijević Klobučar) omogućuje istovremeno odličan pregled izložbe i uživanje u samom izložbenom prostoru.

Slavka Pavic fotografija

Ukratko, ostvarila se suradnja, a ne sukob između zatečenog i donesenog. Crveni balon prikvačen za ljestve u sredini paviljona i taj isti balon snimljen u rukama Slavke Pavić, upravo naglašavaju taj sklad – uostalom između autorice i Francuskog paviljona samo je desetljeće razlike!

Slavka Pavić fotografija fotografkinja

Fotografije: Luka Dubroja, Slavka Pavić

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Facebook Like Button