Izložba „Jadranko Rebec – Od figure do apstrakcije „ Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5 4. – 18. rujna 2019.
Kako preoblikovati kaotični u uređeni svijet – tečaj za napredne
Distancirani pogled promatrača ljudskoga života općenito, a likovnih umjetnosti u našemu slučaju posebno, u pravilu je sazdan od finoga tkanja u kojemu su isprepleteni poznavanje i ironija, isprepleteni poput osnove i potke.
Poznavanje je čvrsti temelj: podrazumijeva upućenost u povijesna zbivanja, shvaćanje rezultata određenih procesa te zaključaka što ih je o specifičnoj problematici moguće donijeti.
Ironija pak, s druge strane, poput igle probojna, može biti širokoga raspona; od nemilosrdne i „ubitačne” (koja prelazi u rugalaštvo i ismijavanje) do blage i dobronamjerne (koja podučava i usmjerava).
Kada se tako ocrtanom pogledu pridruži i ruka – umješna u radu, u koordinaciji s okom – dobivamo osobnost koja je sposobna istodobno donositi i relevantne sudove i sama stvarati nove kreacije.
Upravo sam na taj način, tijekom rijetkih susreta u proteklih nekoliko godina, doživio Jadranka Rebeca pa stoga, primjereno tome, i nastojim prikazati njegov karakter – s napomenom kako izvorno značenje grčke riječi eirōneá (hinjenje, ismijavanje) za njega zasigurno ne vrijedi – te, napose, opisati njegovu likovnu produkciju.
Stasao u vrijeme pune afirmacije minimalističkog i konceptualnog slikarstva, formiran sedamdesetih godina prošloga stoljeća (koje je ujedno i vrijeme početka „krize projekta moderne” ) u okruženju dinamične njemačke scene, Rebec je s osobitim nagnućem odmah pristupio zamisli i shvaćanju jedinstvenosti slikarskoga prostora i predmetnosti slike na čemu je – na konstruktivnosti, dakle – gradio, što i nadalje čini, svoje kompozicije.
Međutim, ne samo forma, nego još izrazitije kolorizam, odnosno koloristički međuodnosi, zadobivaju za njega primarnu važnost. Tom slikarskom svojstvu, kako sam ističe, prepušta „da u biti nosi poruku na slici” jer „međusobna komunikacija boja daje slici napetost”.
Uz dopuštenje: Muzej Mimara (sve fotografije)
