Gradnjom turske utvrde krajem 16.stoljeća počinje kontinuitet naseljenosti grada Petrinje na današnjem mjestu, mada dokument (Povelja o slobodnom kraljevskom gradu hercega Kolomana iz 1240.godine) ukazuju na prijašnje živahno naselje smješteno nedaleko.
Razvoj gospodarstva (jačanje mesarskog ceha potaknutog prisutnošću vojske) u drugoj polovici 18.stoljeća stvara uvjete za izgradnju grada, pa je današnja povijesna jezgra obilježena skladnim zgradama u baroknom, klasicističkom, historicističkom i secesijskom stilu (od 1962. zaštićena kao kulturno dobro).
Mada je u svijesti mnogih, Petrinja grad vezan isključivo uz mesnu industriju („Gavrilović“), u samom gradskom središtu mogu se naći naglašeno zanimljivi primjerci prirodne i kulturne baštine:
Gradski park (Strossmayerovo šetalište ) s lipom „ilirikom“ iz doba Napoleonove Ilirije (1809.-1813.),Galerija Krsto Hegedušić (slikar i grafičar, Petrinja 1901.-Zagreb 1975.) utemeljena 1987. u sklopu POU zahvaljujući donacijama suradnika njegove Majstorske radionice od 1950-1975., crkva svetog Lovre (1780., srušena u Domovinskom ratu i obnovljena u prvobitnom kasnobaroknom slogu) i napokon umjetnina, predmet ovog napisa, fontana na šetalištu postavljena kao prvi javni gradski spomenik (nakon što je grad dobio javni vodovod) 1912., rad kipara Ferde Ćusa (Čusa).
Zahvaljujući katalogu objavljenom uz retrospektivnu izložbu u Zagrebu početkom 1997. (Vesna Mažuran Subotić, Gliptotka HAZU), imamo uvid u život i djelo ovog darovitog umjetnika kratkog životnog vijeka, rođenog u Zagrebu 1891. i stradalog u bitci na Crnom vrhu 1914.
U Zagrebu je završio Obrtnu školu i Višu školu za umjetnost i umjetni obrt (danas ALU), potom se u Tirolu specijalizirao za drvorezbarstvo i tada je već stigla 1914.(„Poginuo je sirota“ Đuro Vilović).
Na spomenutoj zagrebačkoj izložbi mogle su se vidjeti skulpture životinja , nešto portreta i nekoliko sakralnih figura , izvedenih uglavnom u drvetu, ali bilo je tu kamena, sadre i bronce.
Upravo zato što je, zbog svojeg kratkoga života, Ćus za sobom ostavio malo umjetnina, petrinjska fontana (zdenac) ima posebno mjesto u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, ali i vizuri samog grada (današnji izgled nije jednak onome od prije).
Evo kako kiparica Mila Vod (Wood), autorica Radićevog kipa u Petrinji, prijateljica i kolegica Ferde Ćusa u „Hrvatskom dnevniku“, 1939. opisuje spomenutu fontanu:
„Na petrinjskoj se promenadi kraj starih lipa nalazi vodoskok.
U sredini vodoskoka kameni dječačić drži gusku, labuda, što li, iz kojeg voda u finom mlazu štrca u zrak.
Oko bazena smještene su četiri brončane grupe.
Svaka predočuje opet dječaka, koji se u živom pokretu tijela hvata za golemu kornjaču, koja pljuje vodu u bazen.
Sve forme i linije na tom zdencu tako su zgodne i nekako privlačive, da valjda se zato i sva djeca u Petrinji tako rado igraju na tratini oko tog zdenca…
Svi taj zdenac vole, ali rijetko tko zna, tko je te grupe na tom simpatičnom zdencu izradio. Za onog srednjeg dječaka od kamena i sama ne znam koji ga je majstor stvorio, ali one brončane grupe okolo dobro poznam.
Radio ih je moj bivši drug iz vremena akademije, danas pokojni Ferdo Ćus…“.
Središnje figure danas nije za vidjeti, ali se nadam da će voda i dalje šikljati iz usta kornjača i da Petrinjci itekako dobro znaju kako u svojem prelijepom parku imaju fontanu s velikim F.
Fotografije TZ Petrinja
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
