Prilikom izlaska prvih pet knjiga iz ciklusa „Izabrana djela Pavla Pavličića“ u izdanju zagrebačkog nakladnika Mozaika knjiga u proljeće 2016., pomni predstavljači nabrojali su 95 Pavličićevih knjiga različitih znanstvenih i literarnih žanrova.
Budući da Pavličić (1946.) ne posustaje i svakodnevno disciplinirano piše, od tada je izašlo još novih naslova, pa je primjereno pitanje, je li najnoviji krimnalistički roman „Salon za plakanje“ (Mozaik knjiga, listopad 2017.) možda već stota knjiga?! Pitanje je više statističke nego književne naravi, pa zato pogledajmo što nam je znano , odnosno ima li kakvih neobičnosti u stilu i fabuli. Glavni protagonisti su ponovo novinar – urednik Crne kronika Ivo Remetin i policijski inspektor Vlado Šoštar , koje čvršće od samih profesija vezuje dugogodišnje prijateljstvo.
U današnje vrijeme kada raznovrsni mediji luduju za senzacijama i natječu se u brzini objavljivanja informacija (što crnje, to bolje) bez obzira na etiku, prisni i lojalni međusobni odnosi su vrlo „staromodni“. A takvo je i cijelo okruženje Pavličićevih junaka: bračni par Remetin razgovara o svim stvarima, Remetinov pomoćnik Luka uvažava svojeg šefa, mladi novinari nisu arogantni, Šoštar je tek naoko grubijan itd,itd.
Osim toga, Pavličić ne žuri kroz događanja – njegovo je pripovjedanje polako, njegovi likovi ne jure bezglavo uokolo , kroz njegove opise prepoznajemo život na ulicama i urbanizam zagrebačke četvrti Trešnjevke (u kojoj je većina zbivanja) ,a ima i vremena za epizode nevažne pri razvoju kriminalističke radnje , poput Remetinovog unuka i njegovih problema s medvjedićem bačenim u smeće…
Takav pristup , u poplavi brutalnih i brzih kriminalističkih romana, nesumnjivo djeluje odveć tradicionalno. No, ljubitelji pripovjedanja više uživaju u laganom protoku i otkrivanju veze između uzroka i posljedica, motiva i počinitelja, negoli u konačnom otkrivanju. Mjesta u romanu „Salon za plakanje“ su precizno označena postojećim ulicama i točnim lokacijama, tako da poznavatelji Zagreba mogu vrlo lako vizualizirati kretanje svih protagonista.
Roman počinje prijavom nestanka glumice , koja je svojedobno napustila Zagreb da bi se zaredila na Siciliji , ali se nakon nekog vremena vratila. Nestanak su prijavili njezin kolega i njezina invalidna sestra, a do Remetina su došli zahvaljujući njegovom pomoćniku Luki, inače diplomiranom glumcu . Nakon što Remetin i Šoštar zaključe da je glumica oteta, otkriva se da je u istom djelu grada bilo još otmica i pokušaja otmica, pa počinju istraživati glumičinu prošlost uvjereni da je tamo uzrok.
Njihovu istragu, kao niti rezultate neću dalje pratiti, ali je zato zanimljivo vidjeti kako Pavličić koristi poznate činjenice i pretvara ih u knjževne sastavnice. Primjerice, poznat je slučaj glumice Edite Majić koja je napustila glumački poziv i zaredila se u Španjolskoj(ali se nije vratila, za razliku od glumice u romanu). Osim što nudi točan opis sredine u koju smješta svoje likove, Pavličić ostaje dosljedan u opisanom karakteru svojih likova.
Tako je Luka liječeni alkoholičar , Šoštar divljački vozi, a Remetin je vrlo nježan prema svojoj obitelji, posebice trogodišnjem unuku … Međutim, time likove nije zabetonirao, pa tako Luku angažiraju u televizijskoj seriji , čime on dobiva priliku provjeriti je li pogriješio opredjelivši se za novinarstvo. Također je neočekivana epizoda u životu bračnog para Remetin: supruga se sva zajapurila pri susretu s pozantim glumcem – ženskarom, što njezinog supruga silno iznenađuje(„Nije Remetin bio ljubomoran, nego nekako začuđen: smatrao je da njegova žena nije kao druge, da je razumnija i da ima osobit ukus (zato je i izabrala njega), a sad se odjednom pokazuje da ni ona nije imuna na ono što i druge žene uzbuđuje.
Bilo mu je kao da ju je ugledao kako vrišti na rok-koncertu.“), ali niti on nije bio pošteđen sličnih senzacija pri susretu s lijepom ženom („Nakon ovoga razgovora pozvat će ravnateljicu u neki restoran na ručak, ili barem na piće, ili u šetnju, učinit će sve što može, samo da još malo ostane u njezinom društvu.“). Dakako, sve je to bezazleno i prolazno, ali je zanimljivo da Pavličić nudi jednu moguću , mada neočekivanu situaciju (činjenica da se Šoštar zanima za lijepe žene je standard- posebnost bi bila da se s nekom od njih „smiri“!).
Ono što mi se čini istaknutije u romanu „Salon za plakanje“ nego u njegovm prijašnjim romanima je pomalo zločesta komika u opisu likova i sitaucija. Tako primjerce kada unuk želi da Remetin potraži na Jakuševcu odbačenog medu, događa se sljedeće: „Remetin je zakolutao očima, a onda je odjednom došao na spasonosnu ideju. Ta ideja bila je dopola briljantna, a otpola podla. Rekao je: „Čuj, ja sad imam strašnopuno posla,ali, evo,Luka će ti sve objasniti.“.“ Ili kada sa suprugom po Hrvatskom zagorju traga za Borovnjakovim bregom, seljani koji su svi plavooki i s vidljivim (raspucalim) kapilarama na licu objašnjavaju na jednako nerazumljiv način: „Na lijeve, pak prek asfalta“.
Ili opis tajnice : „Bila je mlada, ali izrazito ružna:nezgrapna, debelog tijela, golema nosa , malih i naškubljenih usta, očiju utonulih u salo i s dva jasno vidljiva podbratka. Smiješila se i bila ljubazna, ali to je slabo pomagalo.“ Moja vrsta humora je i sljedeći odlomak: „Naš otac bio je liječnik, pa je mnogo radio po Africi i drugdje, za UN, a to se dobro plaćalo, pa je tako mogao…
A nas dvoje smo ostali nekako na njegovoj liniji, ja sam postao farmaceut, jer je tata bio doktor, a moja sestra je studirala geografiju, jer je tata puno putovao…“ Tako Pavličić u novom romanu isprepliće osobine svojeg prepoznatljivog načina (gradnja priče, odnosi među likovima, način izlaganja) s pritajenim, ali nedvosmislenim komičkim elementima. Bila ili ne bila ova knjiga stota, nestrpljivo čekam sljedeću!
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
