Jodi Ellen Malpas, autorica erotske fikcije iz Velike Britanije, svjetski je uspjeh doživjela sa svoje dvije trilogije ‘This Man’ i ‘One Night’. Pomalo netipične biografije, ova autorica odlučila je rad u obiteljskoj tvrtci zamijeniti spisateljskim nakon što je godinama skupljala hrabrost podijeliti svoja najintimnija maštanja u obliku romana sa čitateljima širom svijeta.
Ono što je uslijedilo bio je nevjerojatni uspjeh, te nakon što je 2012. godine kao self-published autor izdala prvu knjigu iz buduće trilogije ‘This Man’, Malpas je s tim, ali i sljedećim romanima zaposjela vrhove ljestvica najprodavanijih naslova New York Times i Sunday Timesa.
Nakon završetka dvije erotske trilogije, autorica radi na novom naslovu koji bi uskoro trebao ugledati svjetlo dana, a u Zagrebu je boravila u svrhu promocije hrvatskog izdanja ‘One Night’ čiji je prvi dio trilogije od strane nakladnika Fokus na hit objavljen pod naslovom ‘Jedna noć: Obećanje’.
U intervju koji je dala za CitajMe.com Jodi Ellen Malpas, oduševljena prijemom u Zagrebu od strane vjerne publike, progovorila je ne samo o svom spisateljskom radu, već i o intimnom životu, kao i o temama self-publishinga, položaja žene u društvu i očekivanjima okoline vezanih uz važne životne odluke.
W: Hvala vam za današnji razgovor i čestitke na svjetskom uspjehu vaše obje trilogije. Ovo je prvi put da ste posjetili Hrvatsku, kako vam se sviđa Zagreb i ljudi koje ste upoznali ovdje?
Da, prvi put sam ovdje i fantastično je. Nažalost bit ću kratko u Hrvatskoj, tako da sam se dosad uspjela malo prošetati Zagrebom u društvu divnih ljudi iz moje hrvatske izdavačke kuće. Čula sam puno toga lijepog o vašoj obali, stoga ću svakako razmisliti o tome da dođem na malo duže razdoblje u budućnosti.
W: Imate li očekivanja od svog boravka u Hrvatskoj osim zabaviti se?
Nisam imala pojma koliko su mi knjige popularne u Hrvatskoj, a kad sam dobila poziv da posjetim vašu zemlju ispalo je da se radi o zgodnoj koincidenciji jer sam ionako već dugo htjela posjetiti ove krajeve. Ono što sam doživjela me jako ugodno iznenadilo, podjednako party u Pepermint klubu gdje su me čekale čak i TV kamere, ali i druženje s obožavateljima danas jer nisam naviknuta na takav tretman.
W: Koji su bili razlozi zbog kojeg ste odlučili se baviti pisanjem?
Nikad to nisam planirala, imala sam „normalan“ posao i život. S duge strane, otkad sam bila djevojčica svi su mi govorili da iako fizički prisutna, mislima sam uvijek bila tko zna gdje, u nekim izmišljenim svjetovima koji su se događali u mojoj glavi. Uvijek sam maštala, dok sam bila mala, ali i danas. A onda, kad sam ušla u tridesete, pojavio se muškarac u mojoj glavi i priča o njemu počela se razvijati u mojim mislima u različitim smjerovima, te sam najednom imala gomilu materijala što sam malo pomalo počela zapisivati.
Ja nisam kvalificirana u pisanju ili engleskom jeziku, zapravo nisam ni planirala da će itko to čitati, mislila sam da je to bezvrijedno. A onda je to pročitala prijateljica i dala mi veliku podršku što mi je puno značilo jer sam bila jako nervozna, prvenstveno zbog žanra koji pišem, za mnoge još uvijek tabu. Žene ga čitaju potajno, ne pričaju puno o tome, a ja sam upravo to krenula pisati. Stoga mogu reći da sam se protekle dvije godine jako razvila kao žena jer sam shvatila da svi imaju fantazije te da ih je normalno imati.
W: Već sa prvom knjigom doživjeli ste svjetsku slavu, koliko teško je bilo nositi se s uspjehom i da li vam je to otežalo pisanje sljedećih romana?
Da, svakako je otežalo. Kad sam pisala Mog muškarca to sam radilo potajno, nitko to nije znao i nije bilo nikakvog pritiska jer sam to pisala samo za sebe. A onda je došlo do velikog uspjeha knjige i najednom više nisam pisala samo za sebe, pojavilo se na tisuće žena koje su imala očekivanja od mojih sljedećih romana, što je svakako stvorilo dodatni pritisak.
Naravno, još uvijek pišem za sebe i uvijek ću to raditi, no da sam znala da će toliko ljudi to čitati vjerojatno bi neke stvari drugačije napisala. S druge strane, dobro da je knjiga doživjela takav uspjeh dok je još bila self-published jer urednici i nakladnici imaju drugačija viđenja te bi oni roman sigurno u većoj ili manjoj mjeri mijenjali. Ovako to više nisu mogli napraviti jer je knjiga već bila poznata.
W: Pisanje u nastavcima je neka vrste mode današnjice. Zašto ste se i vi odlučili priključiti tom trendu?
Ja naprosto ne mogu napisati kratki roman. Želim da čitatelji romana dobiju sve informacije koje bi ih mogle zanimati, kako bi postali dio priče, a to je iz moje perspektive nemoguće u samo jednoj knjizi. Moji likovi su komplicirani i moja priča je komplicirana, a čitatelji žele doznati nešto i o sporednim likovima. Osim toga, i sama volim osjećaj iščekivanja sljedećeg nastavka, uzbuđenje zbog nečeg neočekivanog.
W: Nalazite li sebe u nekom od svojih likova, poznajete li pravu Jessea i Avu?
Muški likovi su potpuni proizvod moje mašte, dok u ženskim likovima se mogu pronaći dijelovi moje osobnosti, što mislim da je prirodno kad su u pitanju autorice koje stvaraju ženske likove. Uvijek kad pišem ja sam ženski lik u priči, zamišljam kako bi ja reagirala u pojedinoj situaciji. To mi se čini najjednostavnije i prirodno.
W: Dugo vremena ste se bojali početi pisati?
Da, kao sam i rekla ranije, erotska fikcija je bila tabu, a mene možda nije bilo sram, već strah priznati da to volim i sama čitati. Kad sam krenula pisati to su bila moja najintimnija maštanja i trebalo mi je jako puno hrabrosti da s tim izađem u javnost, omogućujući svakom da to pročita, pružajući vlastitu dušu na papiru. Ispalo je da je to očito najbolja stvar koju sam ikad napravila. Toliko puno žena se boji priznati da to voli čitati.
Da, ima seksa unutra, erotska je fikcija, ali to je priča, ljubavna priča, i nije samo važan seks. Dobivala sam poruke od feministica koje su mi govorile kako nemaš mozga ako možeš čitati to što pišem. Seks je normalna stvar koju rade dvoje ljudi, a to što sam ga ja napravila malo zanimljivijim, nije ništa krivo. Smatram da ljudi trebaju imati otvorene nazore i ne napadati ono što im se ne sviđa. Također, ne možeš imati mišljenje o nečem što nisi pročitao, a mnogo njih koji su me napadali, nisu pročitali moje knjige.
W: Jodi Ellen Malpas at homeŠto mislite o trendu pisanja erotske fikcije koji je zapljusnuo svijet?
Erotska fikcija je uvijek bila tu negdje, radi se samo o tome da je zbog 50 nijansi sive sad izašla iz sjene. U knjižarama i knjižnicama takve knjige više ne guraju na najviše police ili u najmanje posjećene prostorije, a čitatelji se više ne srame priznati kako ih i sami čitaju.
I prije deset i više godina bilo je sličnih romana, no tad su na njihovim naslovnicama bili goli ljudi jer je to bilo ono što su te knjige predstavljale tada. S razvojem self-publishinga na tisuće autora diljem svijeta je krenulo pisati ovakvu literaturu i mislim da je to dobro jer očito je kako to publika voli i želi čitati. A najbolji će se sigurno uspjeti nametnuti publici.
W: Publika voli vaše naslovnice.
Hvala vam na tome, drago mi je ako je tako, a mnogi ne znaju kako je moj sin napravio dizajn naslovnice Mog muškarca. Ja sam inzistirala da na naslovnici mojih knjiga ne bude ništa vezano uz radnju, a sa tom naslovnicom željela sam zaintrigirati čitatelje. Moja publika mi poručuje da su mnogi uzeli moju knjigu zaintrigirani naslovnicom. Uvijek ima debata treba li knjigu suditi po koricama, no s obzirom na količinu knjiga dostupnih današnjem čitatelju, naslovnica je sigurno jedan od važnih elemenata hoće li se vaša knjiga uopće primijetiti u tom mnoštvu.
W: Ako biste trebali objasniti nekom tko nije čitao vaše romane po čemu su različiti od konkurencije, što biste rekli?
Smatra se kako u engleskom jeziku riječ roman (the novel, op.a.) označava djelo koje sadrži preko 70 000 riječi, a moji romani u prosjeku imaju oko 160 000 do 200 000 riječi. Mogla sam napraviti 6 knjiga od prve tri izdane. Volim pisati velike, opsežne knjige, nešto u što se možete zadubiti, no naravno ne i zamoriti čitatelja. Meni je teško reći što ih razlikuje, no moji čitatelji mi kažu kako moje knjige stvaraju ovisnost, da ih se ne može prestati čitati do kraja.
Kad sam imala početak prodaje novog naslova točno u ponoć, sjećam se poruke koju sam dobila u 3 ujutro od jedne čitateljice koja mi je javila kako je pročitala knjigu i da je oduševljena. Sjećam se da sam joj htjela odgovoriti – „Meni je trebalo tri mjeseca da ju napišem, a ti je pročitaš za tri sata“ (smijeh). No, to je sjajno i stvara lijep osjećaj pisati nešto što toliko zaokuplja ljude.
W: Prepoznaju li vas na ulici?
Najbolja stvar kod pisanja je što pišete knjigu, ljudi vas čitaju i većina vas nikad ne želi upoznati, odnosno čak ni znati kako izgledate. Vjerojatno zato što imate sliku kako bi netko trebao izgledati pa se ne želite razočarati. No, sjećam se nekoliko zgodnih drugačijih situacija. Primjerice, jednom sam odlučila otići na spoj 50-ak kilometara od Londona, izvan grada, kako bi bila sigurna da me nitko neće prepoznati. Bilo smo u meksičkom restoranu, sve je bilo u redu, a ja sam baš nešto gledala na telefonu kad se najednom pokraj mog telefona našao još jedan na kojem je bila moja slika. Djevojka me upitala: „Jeste li to vi?“, ja sam odgovorila potvrdno, na što se ona okrenula prema stolu punom djevojaka i povikala: „Da, ona je, to je ona!“. Ne moram vam pričati kako je završio spoj.
W: Imate priliku družiti se s obožavateljima širom svijeta, ima li razlike kako se knjige prihvaćaju primjerice u Americi i Europi?
Naučila sam da smo sve žene, bez obzira gdje živimo, volimo čitati romantične priče. Volim Ameriku, njihov entuzijazam, njihovo komentiranje puno ekspresija, za razliku od Britanki koje su puno suzdržanije. Uz to, u Americi vole sve što je britansko, moj naglasak, a i pišem o visokom društvu što je njima jako primamljivo. No, ne mogu reći da imam preferencije prema određenim čitateljicama.
W: Znači, čitaju vas samo žene?
Ne, imam i muških obožavatelja, jako puno me čita publika istospolne orijentacije, muževi koji su fascinirani time da njihove žene provode toliko vremena u društvu mojih likova, a i doživjela sam da me kontaktirao čitatelj koji traži tisuću dolara za troškove nove bebe u obitelji koja je nastala kao rezultat čitanja romana od strane njegove supruge.
W: Znači popravljate seksualni život svojim knjigama?
(smijeh) Čini se da je tako.
W: Kad smo već kod seksa, koje mjesto seks zauzima u vašem životu?
Smatram seks nečim zdravim i potrebnim u životu svakog čovjeka. Ljudi se zaljubljuju, dožive puno uzbuđenja na početku veza, a onda to sve iščezne. Ne kod svih, ali kod većine. Život vam se ispriječi na putu, djeca, obveze, umorni ste od posla, zaboravite odvojiti vrijeme za sebe i partnera jer morate uložiti napor da održite vezu uzbudljivom i strastvenom. Za mene je to jako važno , djeca su mi već odrasla i počinjem opet imati vrijeme za sebe.
Današnje žene prestaju biti opterećene samo time da udovolje muškarcima, počinju pokazivati otvoreno što žele, što ih uzbuđuje, razgovaraju otvoreno sa svojim partnerima o seksu. I to je sjajno.
W: Vaš brak kao i mnogi drugi nije preživio, a kao uzrok rekli ste kako nije bio dovoljno čvrst izdržati promjene koje je uspjeh donio u vašem životu. Koliko je teško biti uspješna žena danas?
Generalno govoreći, teško je održati vezu u kojoj je i prije bilo problema. Najednom svi žele vrijeme u vašem društvu, vašu pažnju, vrijeme, dio vas. Rano sam se udala, rano dobila djecu, odrasla sam u iznimno tradicionalnoj obitelji, radila u obiteljskoj tvrtci. Tijekom cijelog života su me učili kako moram poštivati neke unaprijed zacrtane putove, među ostalim i to da kad se udaš moraš ostati udata, ma kako teško bilo. Mislim kako sam bila prva osoba ikad u očevoj obitelji koja se razvela.
Radila sam ono što se od mene očekivalo, udala se, rodila djecu, zaposlila se u očevoj kompaniji, htjela sam usrećiti svoje roditelje. Ali nisam to trebala raditi.
Moja majka mi danas kaže kako je oduvijek znala da nisam sretna, ali kad imate djecu više nema nazad. Nikad niste spremni imati djecu, no mislim da sam bila dobra mama, odgojila sam svoju djecu, no onda sam ušla u tridesete, s dvoje djece od 9 i 11 godina, i počela sam se pitati da li je ispravno to što radim. Mislim da sam napravila ono što većina žena radi, ušla sam u rutinu, praveći se kako sam sretna i zadovoljna te na kraju došla do tog da sam sve ostale činila sretnim, izuzev sebe same.
Zato je moje pisanje postalo moja sreća, vrijeme koje sam mogla biti sama sa sobom, gdje nikog nisam zadovoljavala, osim sebe. I tad sam shvatila da to više ne ide. Više puta smo prekidali, ponovo se sastajali, moji su roditelji bili nezadovoljni zbog rastave, a ja ih nisam htjela razočarati, nisam htjela biti njihov neuspjeh. No, onda se dogodio moj uspjeh s pisanjem, te su snaga i samopouzdanje koje sam dobila zbog tog uspjeha mi pomogle da donesem ispravnu odluku. Kad je dosta, dosta je. Mogla sam još neograničeno dugo nastaviti takav život, djeca bi odrasla, ja bi došla u pedesete i život bi prošao.
W: Ovo je zanimljiv pogled, mislite li kako bi vaše knjige ili ovo što govorite moglo pomoći i drugim ženama u donošenju takvih hrabrih, ali dugoročno ispravnih odluka?
Žene su mi se javljale nakon što je priča o mom privatnom životu izašla u javnost govoreći mi kako sam hrabra, da sam napravila konačno ono što sam smatrala da je najbolje za mene, a ne ono što su drugi mislili da je najbolje. Druge su mi govorile da sam im pomogla shvatiti kako se nisu dovoljno davale u svojim vezama, te da će to pokušati ispraviti. Treća su govorile kako sam sebična krava. No, to je bilo za očekivati, osobito u situaciji kad novine žive od sočnih priča o razvodima poznatih osoba.
W: Pregledom recenzija vaših romana na Amazonu zanimljivo je kako su najpopularnije one čiji su autori iznimno nisko ocijenili romane. Pogađaju li vas kritike?
Ne, ne čitam recenzije svojih knjiga i to je moj prvi savjet svim novim autorima. Nikad, nikad, baš nikad ne čitaj recenzije svojih knjiga. Čak ni one koje vas hvale. Jer možete pročitati stotine dobrih, ali ona jedna loša može vam uništiti život jer će vas natjerati na razmišljanje. U prvim danima svoje karijere sjećam se jedne recenzije koja mi je uništila cijeli jedan dan, učinila me očajnom.
U svojim osvrtima ljudi znaju biti iznimno osobni, a ponekad vam se javljaju i ljudi koji vas namjerno provociraju svojim uvredama na račun onog što pišete samo kako bi isprovocirali vašu reakciju. Takve ljude najbolje je ignorirati jer ulaskom u diskusiju upravo radite ono što oni žele. A mnogo je recenzenata koji upravo to rade s tom namjerom – kako bi ušli u diskusiju s autorom i na taj način skrenuli pažnju na sebe.
Nikad ne možete zadovoljiti svačiji ukus, čak ni Shakespeare se ne sviđa svima. Kontaktiraju me mnogi self-published autori s molbom da pročitam njihove romane i napišem par pohvalnih riječi kako bi oni na taj način postali prepoznati, no to je uvijek dvosjekli mač. Što ako mi se njihov roman ne svidi, ipak su uložili toliko vremena u njihovo pisanje? Stoga svaka čast pravim iskrenim recenzentima, za to potrebno je imati dozu diplomacije i iskrenosti, u pravilnom omjeru.
W: Već kad smo kod self-published autora znate li neko ime koje još nije toliko poznato, a čitali ste i sviđa vam se?
Većina koju sam znala su prepoznati i sklopili su ugovore s izdavačima. Čini mi se da se upravo to i događa danas sve češće, čim netko od self-published autora postane malo poznatiji odmah će mu pristupiti izdavači jer im je na taj način olakšan posao. Urednici i nakladnici sa razvojem self-publish industrije imaju sve manje posla, više ne moraju čitati tolike količine rukopisa kao nekad, dovoljno je samo pratiti self-publish tržište i odabrati na vrijeme one najbolje.
W: Nazvali su vas self-publishing senzacijom. Što mislite o eksploziji self-publishinga?
U protekle dvije godine kontaktiralo me mnogo ljudi koji mi kažu kako su ih moji romani inspirirali na pisanje vlastitih, i to je sjajno. Self-published industrija je ogromna, Amazon je uložio velika sredstva kako bi omogućio svakom da uz minimalni trošak iz topline doma izda vlastitu knjigu, a danas na istim tim autorima zarađuje ogromne novce. S druge strane, kao korisnik imate Kindle, Nook ili iPad te ne morate više ići u knjižaru – pritisnete gumb i knjiga je u par sekundi na ekranu.
Self-published autora ima na milijune, nemaju izdavača, stoga ovise o recenzentima, a onda sve ono što se pozitivno napiše o njihovim knjigama se trude što više proširiti naokolo. Stoga dolazimo do toga da iako je self-publishing tehnologija pomogla autorima da svoje knjige izdaju jednostavno, brzo i gotovo besplatno, to opet ne znači puno ako ih ne uspiju na adekvatan način promovirati, ma koliko bile dobre.
W: Kako se pripremate za pisanje, imate li neki ritual, neko posebno vrijeme ili mjesto pisanja?
Moj se mozak nikad ne gasi. Teško mi je pisati po danu, djelomično zato što imam puno obaveza i trudim se biti što bolja mama svojim dječacima. Moja mama i sestra rade sa mnom, sestra mi je asistent, a mama pomaže u upravljanju mojom karijerom. One su od jutra u uredu i kad sam s njima teško mi je naći vrijeme u kojem ću se osamiti i krenuti pisati. Stoga tek negdje poslije 20h, kad obavim sve poslove i spremim djecu na spavanje, se mogu posvetiti sebi i pisanju. Na dan možda napišem 1000 riječi, no naravno ne znate kad će se nešto dogoditi što će vam pobuditi inspiraciju. Nosim svuda sa sobom dnevnik tako da mogu zapisati kad god se dogodi nešto vrijedno bilježenja, kako ne bih zaboravila.
W: Napustili ste školu sa 17, nikad se niste obrazovali za pisanje, radili ste za tvrtku svog oca prije nego ste postali poznati. Žalite li zbog nečeg?
Ne, ni za čim. Sve se događa s razlogom i da sam bilo što drugo napravila danas ne bih bila ovdje. Mislim da sve što moramo napraviti u životu, to i napravimo i obrnuto, sve što propustimo, napravimo to s razlogom. Da nisam postala mama s 19., prekinula školu u 17. i udala se za krivog muškarca danas ne bi bila autor svojih knjiga. Život bi otišao u drugom smjeru.
W: Koja je najbolja i najlošija stvar koja vam se dogodilo zbog pisanja?
Najbolja je to što mi je pisanje otvorilo oči i pomoglo mi shvatiti što želim biti, umjesto onog što bih trebala biti zato što drugi to očekuju od mene. Najlošije svakako to da sam shvatila da neki ljudi nisu ono što sam očekivala da jesu. Nažalost.
W: Mislite, s obzirom na uspjeh koji ste doživjeli?
Da jer nisu uvijek svi sretni zbog vašeg uspjeha. Teško je to iskusiti. Primjerice, nedavno sam bila u Los Angelesu, sjedila u poznatom Beverly Hills hotelu i pričala s prijateljima što bi se trebalo dogoditi da se preselim u SAD. Rekla sam im da bi jedan od razloga mogao biti negativnost koju ponekad osjećam oko sebe, primjerice natpisi u novinama gdje se pišu takve gluposti samo zbog zarade ili zbog ljudi koji nisu sretni zbog tuđeg uspjeha.
Prijatelj mi je ispričao kako je sjedio u društvu Engleza i Amerikanca kad je pokraj njih prošao čovjek u fantastičnom Ferrariju. Englez je rekao: „Koji bezveznjak“, a Amerikanac: „I ja ću si jednom kupiti takav.“ I to je ta razlika, Amerikanci koji prihvaćaju tuđi uspjeh težeći vlastitom i sretni su zbog vas, i Engleza koji često sa sarkazmom govore o uspjehu drugih.
W: Kad ste već bili u LA-u, jeste li možda dobili iz Hollywooda ponudu za ekranizaciju romana?
Plaši me to, i nisam sigurna da je to nešto što želim. Vidjeli ste što se dogodilo sa 50 nijansi sive nakon što su izabrani glumci koji će utjeloviti glavne junake. Svatko od nas ima viziju kako bi nešto izgledalo na temelju pročitanog romana, a na filmu može biti samo jedna verzija za sve, što će sigurno razočarati jedan dio obožavatelja knjige. Filmovi nikad nisu na istoj razini kao romani po kojima su napravljeni.
W: Planovi za budućnost, radite li na nečem novom?
U Hrvatskoj će obožavatelji još imati prilike uživati u dva nastavka Jedne noći. Što se tiče novih romana, već neko vrijeme radim na novom materijalu. Trenutno je kod mog agenta, dogovaramo se još oko nekih detalja, radi se o potpuno drugoj priči, drugom svijetu, iako je žanrovski jednako onom što sam i dosad pisala. Jako sam uzbuđena, ne toliko zbog odnosa među likovima, koliko zbog priče koja će biti u romanu jer je u pitanju nešto posve drugačije.
Točan datum izdavanja još ne znam, još uvijek se dogovara. Dosad sam se trudila da romane uvijek prvo izdam u Velikoj Britaniji pa onda u SAD-u, s obzirom da mi u Engleskoj više ništa ne dobijemo prvi. Pa sam odlučila napraviti nešto patriotski (smijeh).
W: Zadnja knjiga koju ste pročitali i imate li možda neku preporuku za naše čitatelje?
Zadnje što sam čitala bio je roman koji će za 2 dana izaći u SAD-u autorice Emme Chase koju sam upoznala u San Franciscu, a koja je također krenula kao self-published autor i doživjela veliki uspjeh. Emma se proslavila serijalom ‘Tangled’ (op. a. u Hrvatskoj prevedeno kao ‘Zapleteni’, u izdanju Mozaik knjige), ljubavnoj priči, no napisanoj iz muške perspektive. Podsjeća na chic-lit, ima seksa, ali i specifičnog muškog humora. Ime novog romana je ‘Overruled’ i prvi je dio ‘The Legal Briefs’ serijala. Zamolili su me da pročitam i preporučim tagline za naslovnu stranicu, što može biti nezgodno ako preporučiš nešto jer svoj kredibilitet stavljaš na kocku. No, sa Emmom sam znala kako ne mogu pogriješiti jer mi se njen prvi serijal jako svidio. Dala sam im nekoliko da sami odaberu, a jedan je bio „Nitko ne piše tako dobre sexy komedije kao Emma Chase“.
Intervju omogućio: citajme.com
