Doc.dr.sc. Vinko Vidjak, vodeći je stručnjak na području radiologije koja je zauzela iznimno važnu poziciju u medicini i liječenju ljudi.
Kao predsjednik upravnog odbora Sekcije za intervencijsku radiologiju Hrvatskog društva radiologa, predstojnik Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, otvoreno odgovara na neka goruća pitanja u Hrvatskom zdravstvu.
Kako je radiologija kao znanost i medicinska struka dobila na važnosti u primjeni i u dijagnozi te u intervencijama postala nezaobilazna, saznajte kroz ovaj intervju.
Na pitanja s kojim se izazovima susreće ova grana medicine, kako tehnologija i svakodnevni napredak mogu podići kvalitetu života te kako se usklađuju svi aspekti svakodnevnog posla, odgovorio nam je vrhunski hrvatski stručnjak doc.dr.sc. Vidjak, koji svoj posao obožava:
W: Hvali Vas i struka i pacijenti. Kako Vi gledate na sebe između liječnika i čovjeka?
Uvijek je lijepo čuti kada vas netko hvali. Nije uvijek lako čuti i onu drugu stranu premda ja to doživljavam kao motiv za promjenom. Što se tiče dobrih stvari drago mi ih je čuti no ne povodim se za njima jer jednostavno smatram da je svaki dan novi dan, a svaki dan imamo novog pacijenta. U ovoj struci su ljudi različiti tako da različito i gledamo na isti problem i svaki dan je nova situacija novi izazov i ne pomaže hvala od prethodnih slučajeva.
Moja struka je kreativna i ne možete ju raditi ako ste samo, školski rečeno, “štreber” već se mora uložiti dodatni napor u razmišljanju kako nešto riješiti.
Znači nešto ovisi o kreativnosti koju mora podupirati znanje i vještina. Ja iznimno volim ovaj moj posao, uživam ga raditi i moji student znaju odgovor na pitanje što bih radio da se ponovno rodim. U prvoj sekundi, uz moju obitelj i prijatelje i sport, potpisao bih rad na ovom poslu kojeg volim.
Možda se to prepozna, možda to ljudi vide pa me stoga cijene, jer znaju da ću dati zadnji napor snage da pomognem, jer volim riješiti nešto što mislim da znam i mogu. Veselim se svakom dobrom rješenju.
W: Kako birate svoje osoblje? Kako iz svojih kolega izvučete najbolje?
Moj posao operatera u radiologiji je prvenstveno timski posao.
Znači ja ne mogu biti dobar, ako ostali dijelovi tima nisu dobri. Ono što je meni ključno, čak ne stavljam težište na medicinsko znanje, koliko na činjenicu da osoba mora imati ljudskosti i mora biti osoba sklona radu u timu. Ako jedna karika ne valja, lanac puca na najslabijoj karici.
Jednostavno u timu moraju raditi ljudi koji su skloni primiti i kritiku, ali koji su i sposobni dati savjet i meni bez obzira na to što sam im ja naređeni. Takve ljude biram nakon što procijenim kakvi jesu ili ako dobijem preporuku od ljudi koje ja osobno cijenim.
Zakon kaže da ako nekoga birate on mora imati određene uvjete. No, s uvjetima koji su standardni kod natječaja ne može se procijeniti da li je osoba u okviru radiologije sposobna raditi u angio sali u zoni zračenja ili tamo gdje ne postoje zračenja.
Naime, ako se osoba boji zračenja i onda će htjeti izbjegavati angio salu, a onda čitav tim ima problem. Znači želim nešto znati o tim ljudima pri izboru.
Zbog iskustava ovog odjela i krivo izabranih ljudi, ključno je i to podvlačim da ta osoba može raditi u timu. Znači uklopiti se u ovaj posao i prihvatiti ga kao svi mi ostali. Moraju se svakako poštivati zakonski okviri, ali preporuka jako puno znači.
W: Da li se napredak u tehnologiji radiologije više očituje u dijagnostici ili terapiji?
Teško je razlučiti gdje je veći napredak. Naime, radiologija je danas nedjeljiva i ne može funkcionirati niti bez jednog niti bez drugog. i jedno i drugo danas je ovisno o tehnologiji.
U dijagnostici tehnologija se bazira na računalstvu i na sposobnosti određene radiološke aparature dobro vizualizirati sliku problema koju tražite kod pacijenta. U operativi to ovisi o dva faktora, a ona su vrsta materijala s kojim primarno radite i sposobnosti tima i glavnog čovjeka.
Nešto što se dešavalo prije 20 godina u dijagnostici apsolutno je ne usporedivo s današnjim načinom rada. Prije je bilo nezamislivo u operativi ući u žilu širine 1 mm ili moći ući u debelo crijevo pacijenta i prikazati ga trodimenzionalno bez da on to osjeća, bez da ima bolove.
Otprilike, zorno, danas u dijagnostici možete baratati aparaturom kao s puškom pomoću joysticka na nekoj računalnoj igrici. Naprosto prolazite kroz neke organske sustave.
Znači i jedan i drugi dio radiologije nedjeljivi su bez napretka. Teško je reći što je važnije. Kada je netko bolestan volio bi čuti točno što mu je, a naravno problem riješiti čim je prije moguće kako bi već drugi dan bio u stanju ići svojoj kući.
W: Ima li radiologija kao znanost prostora za širenje i otkrivanje novih mogućnosti ili metoda, odnosno da li je možda dosegla svoje limite?
Radiologija nikako nije dosegla svoje limite. Prije pet godina nismo mogli zamisliti ono što je postignuto danas. Radiologija se danas okrenula problematici na gotovo nevizualnom dijelu oka.
Danas se radi na biokemijskom nivou, dakle danas se mogu određene supstance inicirati u ljudsko tijelo, povezati s određenim parametrima iz krvi i možete fokusirati problem da je npr. lijevo a ne desno, da je ove ili one vrste problem.
U operativi se danas pokušava liječiti nedostatak žila matičnim stanicama kod recimo promjena na dijabetičkom stopalu, što je danas ogroman problem u cijelom svijetu gdje je ova bolest prozvana “bijela smrt”.
Praktički se ugrađivanjem matičnih stanica pod određenim uvjetima može pokušati poboljšati kvaliteta krvnih žila. Dakle, kada se gleda neka druga struka gdje se može napraviti umjetna kost ili hrskavica onda je zamislivo, bez obzira na to što ljudski mozak ne može dokučiti granice, da kroz tri, četiri godine dočekamo još drastičnije pomake nego što smo ih do sada doživjeli.
W: Mnogi stručni i znanstveni skupovi održavaju se u Hrvatskoj. Koji su pokazatelji da je naša znanstvena scena visoko cijenjena među svjetskim kolegama?
Čak i administrativne odluke o tome da Hrvatska postane članica Europske unije velika je stvar za samu Hrvatsku i stručnjake ne samo medicinske struke.
Jasno je i zna se koji su ljudi u kojim branšama vani uspjeli. Ima ih i iz radiologije. Što se tiče otvaranja i što se tiče susreta postoji veliki broj kongresa u svijetu gdje su Hrvati prisutni. Ono što je dobra stvar je članstvo u EU koje je srušilo određene administrativne barijere i stručnjaci lakše posjećuju Hrvatsku, a vjerujem kako će doći vrijeme da će se i strain stručnjaci zaposliti u našoj zemlji.
Zašto je to važno? Zato što dolaskom stručnjaka iz Europske unije osoba donosi i poslovne manire i odnose koji su potrebni struci i profesiji.
Hrvati su vrlo kreativni ljudi, ljudi koji uspijevaju i u lošim uvjetima pa kako ne bi uspjeli u dobrim uvjetima. Nažalost nama treba katkada određena ruka, određeni red i zato je organiziranje kongresa u našoj zemlji dodatni faktor gdje se stranci, kada dođu, mogu asimilirati i shvatiti kako Hrvatska nije tamo negdje neka zemlja nego i zemlja u kojoj se mogu i rade se sigurno vrhunske stvari.
Nažalost ograničavaju nas naši svakodnevni financijski uvjeti koji možda ne omogućuju kvantum usluga kao i vani, dok ja mogu reći za našu struku intervencijsku radiologiju da Hrvatska, što se tiče invazivne, ne zaostaje za svijetom.
Zaostaje samo u broju slučajeva koji ljudi mogu napraviti i zaostaje u tom što još neke druge kliničke struke ne vide još prednosti moje struke.
W: Kako radiolog može uspostaviti ravnotežu između liječnika, naročito u komunikaciji s pacijentima, i znanstvenika te konstantne potrebe da prati tehnologiju?
Ako govorimo o intervencijskom radiologu i operativi, osoba jednostavno mora biti otvorena za konzultacije. Radiologija se danas mora otvoriti prema pacijentima.
Dugo godina radiologija je bila zatvorena prema pacijentima, nije bilo komunikacije. U današnje vrijeme se mora otvoriti, otvoriti konzultacijske termine za pacijente ii doktore kojem nešto nije jasno, pa mogu doći do mene i dobiti savjet. Ova struka je previse ušla u sve kliničke discipline da bi kliničari sve o njoj znali i trebamo biti na dispoziciji.
Moramo pratiti znanstvena dostignuća i biti potpuno u tijeku za dati odgovore na pitanja, pa čak da li je to ostvarivo kod nas ili ako nije gdje se može otići u Europi to napraviti. Ako nešto ne liječimo u Hrvatskoj, pacijent može pokušati iskoristi uslugu HZZO na liječenje izvan Hrvatske.
W: Zbog velikog broja metoda i područja u kojem radiologija djeluje da li imamo dovoljno mladog kadra te kakvo je zanimanje za ovu granu medicine?
Za ovu granu medicine je zanimanje enormno. Prije dvadesetak godina na natječaj za specijalizante radiologije javila bi tri, četiri čovjeka. Prošle godine na natječaju za dva mjesta specijalizanta radiologije javilo se 78 ljudi.
To je danas sasvim suprotno onome od prije 20 godina, a interesantno je da su neke druge atraktivne struke uvijek prisutne u narodu nekako zatomile.
To objašnjavam tako što je radiologija postala disciplina koja ulazi u sve struke od psihijatrije do dermatologije. Druga stvar je enormna mogućnost aparature dijagnostike. Treća stvar je da radiolozi mogu privatno raditi pa se orijentiraju i ka tome, a četvrta stvar je ta da je ova struka van naše zemlje iznimno plaćena.
Radiolog može računati na siguran, atraktivan život. Ono što je svakako jako zanimljivo jest da netko tko se bavi dijagnostikom praktički može biti i kod kuće i očitavati nalaze te ne mora uopće biti u kontaktu s pacijentom.
To je u suprotnosti s terminom “kliničke radiologije” što podrazumijeva kontakt s pacijentom. Što se tiče intervencijske radiologije i operative morate biti u kontaktu s pacijentom i to se vani još najviše traži. U Hrvatskoj se manje ljudi bavi intervencijskom radiologijom zato što je to stresno zanimanje i to je jedino područje u radiologiji gdje se radiolog zrači.
To je područje gdje pacijent može umrijeti, a postoji u tom slučaju odgovornost i ono što je velika otegotna okolnost svim intervencijskim radiolozima u Hrvatskoj je to što je to vrlo skupa struka, materijal je jako skup i praktički vodstva radiologa u većini kuća i čelništvo samih zdravstvenih kuća indirektno kroz oskudne financije to blago rečeno nesvjesno stopiraju.
Oni to ne razvijaju zato što tada imaju skupu medicinu koju ne mogu opravdati kroz račune prema HZZO-u jer zamislite HZZO te usluge ne priznaje, a struka i situacije ih traže. Utoliko je čelništvima radiologija i ustanova jednostavnije to ne raditi te se utoliko ne odobravaju veći limiti za material, ne odobrava se razvoj ove struke, sve pod krinkom da se to ne da naplatiti.
Obično se kaže pacijentima: nije stigao material, nema odgovarajućeg materijala i to je realno tako. No, jednostavno nije uredu i ne smijete nekoga danas zbog običnog suženja arterije slati na operaciju kada se to može riješiti s “balonom” i stentom nakon čega čovjek drugi dan ide kući.
Meni je drago da se situacija u Hrvatskoj mijenja jer su pacijenti informirani, čitaju i postavljaju prava pitanja svojim liječnicima. Mada bi bilo zanimljivo čuti odgovore njihovih liječnika na ta postavljena pitanja. Da li dobiju pravi odgovor ili ne.
W: Pruža li posao radiologa i kreativnost ili tehnologija ima kruto zadane procedure?
Procedura se uvijek sastoji od niza čimbenika koje morate poštivati.
No, liječnik je uvijek u situaciji birati vrstu stentova, žica itd, ovu ili onu tehniku odčepljenja žile ili zatvaranja određene krvne žile što je također način liječenja.
Ja bih to pokušao usporediti sa svim onim što koristim sa svojim studentima. Dakle, mi svi u svakodnevnom životu imamo veći broj različitih cipela te zasigurno ne obuvamo istu vrstu cipela za odlazak u planinu, šetnju ili odlazak u kazalište ili na plažu. Znači prilagođavate svojoj nozi onaj material koji je za određenu situaciju najpotrebniji.
Tako i sa žilama, venama, žučnim stablom, mora se upotrijebiti onaj material koji je odgovarajući. No, bez vještine, bez kreativnosti kakav god imali material, problem se neće moći riješiti ako osoba nije kreativna. Jednostavno se mora roditi ideja, koja obično proizlazi iz velikog iskustva i iz mašte koju sebi možete stvoriti.
Prema tome presudno je svakako i uspijeva osoba koja je kreativnija. Možda će netko s lošijim materijalom puno više napraviti nego osoba koja nije kreativna a ima dobar materijal.
W: Kakva je po vašem mišljenju opremljenost naših bolnica? Kako se dolazi do najnovijih aparata?
Politika države je loša. Zato što s jedne strane pacijentima nude sve i govore da im je sve dostupno te da pacijenti imaju pravo izbora ustanove. Obično pacijenti ne žele ići u manje ustanove misleći kako su bolnice u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku bolje pa žele svi doći baš u njih.
Nemam ništa protiv toga, jer obično se i kaže kako je u velikim gradovima najkoncentriranija struka. No ono što je nedopustivo i to ponavljam i podcrtavam, ustanove manjeg tipa zdravstvene zaštite imaju kvalitetniju i bolju aparaturu nego bolnice tercijarnog tipa takozvane kliničke bolnice i klinički bolnički centri.
Pa tako klinički bolnički centar Osijek – zavod za radiologiju ima katastrofalnu opremu, a tamo ljudi rade vrhunski. Tek nekih možda 30, 40 kilometara dalje postoji ustanova gdje postoji puno bolja i kvalitetnija aparatura. Da li je to dopustivo i pitali li se kako je pacijentima?
Nedopustivo je da u Opatiji u jednoj ustanovi postoji najbolji aparat za analizu krvnih žila srca ili sličnih stvari a da takav aparat nema klinički bolnički centar Rijeka. Znači za financiranje određene opreme odgovorna je i lokalna vlast, ali je odgovorna i državna vlast.
Smatram kako državna vlast treba poslušati povjerenstvo za radiologiju koja na nivou Hrvatske predstavlja sam krov stručnosti kao što treba pitati za mišljenje stručno radiološko društvo kada je u pitanju radiološka oprema te gdje i kakvu nabaviti.
Naime, ako mi ne počnemo voditi državnu politiku i planirati koliko nam liječnika treba za dvadeset godina, ako ne počnemo planirati kako ćemo i koju djelatnost razvijati u kojoj bolnici već će se nastaviti stihijski raditi, onda će nažalost biti kupljena oprema koja će dnevno raditi dva do tri sata, a ne recimo dvadeset pet sati kako je predviđena mogućnost.
Dogodit će se da u domu zdravlja ili u manjoj bolnici radi vrhunska oprema, a gdje se ne rješava niti bazičan nivo usluge nego se pacijenti šalju u veći centar s lošijom opremom. Znači jednostavno, tamo gdje se radi najsofisticiranija problematika tamo treba biti i najkvalitetnija oprema.
Naglašavam ne najjeftinija, nego najkvalitetnija, jer pojam jeftino ne mora podrazumijevati kvalitetno. Jednom se moramo odlučiti.
Smatramo da trebamo biti socijalna država i svima ponuditi sve, ali stroga distinkcija onih ustanova koje rade bazične, prosječne stvari od onih koji rade vrhunske. Nemoguće je, jednostavno nedopustivo da kliničke bolnice i centri imaju lošiju opremu od županijskih bolnica.
Ono što je ključno jeste osoba i njen odgoj osam godina, šest ili četiri godina kako bi postala vrhunski stručnjak.
Stoga se mora struci pokloniti povjerenje kako bi se ona razvijala. Nedopustivo je da se kupi radiološka oprema koja košta milijun ili preko milijun Eura u ustanovi gdje se 50 posto tih usluga ne radi. Zašto ne bismo investirali opremu u bolnicu pa da pacijenti dođu u takvu bolnicu i ne moraju plaćati dodatne usluge privatnoj ustanovi.
Država mora shvatiti da su liječnici ljudi koji žele raditi, zaista raditi svoju profesiju jer velika većina ljudi koja se bavi medicinom izabrala je živjeti da bi radila medicinu, a ne raditi medicinu da bi živjela.
Da je ovo drugo išli bi živjeti van Hrvatske, No, ne može se gotovo svima dopustiti, a liječnicima ne dopustiti dopunski raditi i zabraniti im da dodatno zarade za kruh.
U Hrvatskoj se nastoji lista čekanja riješiti povećanim radom po bolnicama i to je dobro ako je moguće, ako je izvodljivo. Ali ne mogu se potrošiti bolnički ljudi sa silnim radom i naporima, a da ne pokušate smanjiti priljev pacijenata u bolnice. Dakle čak 20 do 30 posto, a kod nekih odjela i više, dnevno se bavi banalnim nalazima, pregledima pacijenata koji u biti ne bi trebali doći u ovakvu vrstu ustanove.
Vrijeme se troši na pacijente koje može zbrinuti dom zdravlja, opća županijska bolnica, to ne treba raditi klinička bolnica. Utoliko, kada se to vrijeme ne bi potrošilo na te pacijente ostalo bi točno toliko vremena za najteže pacijente koji ne mogu biti zbrinuti u manjim bolnicama i domovima zdravlja.
Znači mora se smanjiti i mora se nešto napraviti na nivou čitave države da se smanji priliv pacijenata u bolnice. Primjerice u nordijskim zemljama situacija je takva da se ne može otići liječniku s dva, tri dana temperature po primjerice antibiotike.
Naravno, da se u tom metežu može skrivati i ozbiljna bolest koja zahtjeva brigu prvi dan, ali se mora pokloniti vjera svom liječniku. Nadalje ne može se od liječnika opće prakse raditi činovnika koji će ispunjavati papire bez da se posveti pacijentu, da s njim porazgovara i procjeni da li njemu primjerice zaista treba Color Doppler.
Jer mu možda ne treba ili je možda ta pretraga toliko izlišna za pacijenta da vremensko čekanje i sama pretraga nisu od koristi te da je to vrijeme pametnije da iskoristi za nešto drugo.
Znači pristup bolesti kod puka treba biti drugačiji. Treba ih informirati što sami mogu napraviti u nekoj situaciji. Kod temperature pokušati s antipiretikom, oblozima pa ako ne prolazi zovite liječnika.
No u životu ništa nije sigurno. Određeni rizik življenja treba naprosto podnijeti, manji ili veći. Ono što je ključno po meni jest da se treba prikloniti mišljenju struke.
Treba pokloniti vjeru svom liječniku kod niza odluka. Istovremeno se toj osobi onda ne vjeruje kod odabira opreme i odluke oko toga koji aparat treba izabrati a koji ne. Znači struka treba imati prioritet.
W: Koji je nivo usluge koji ljudi dobiju s obzirom na ulog novaca i situaciju u društvu?
Odgovorit ću kroz jedan primjer. Nekidan sam radio na čovjeku kojeg četiri ustanove u Hrvatskoj nisu uspjele riješiti. To je čovjek koji je recimo to tako imao u jednom dijelu tijela ogromnu aneurizmu koja je bila delikatna za riješiti.
Ja sam tom čovjeku situaciju riješio. Čovjek je dva dana nakon toga zdrav išao kući. No račun za ovu uslugu iznosi 163.000,00 Kuna. Znači taj račun je provjerljiv prema materijalu koji je potrošen. Taj čovjek je otišao kući bez alternative a koja bi bila ogromna operacija s otvaranjem prsnog koša, rekonstrukcija krvnih žila s ožiljkom, invalidninom, oporavkom i svim onim što uključuje velika operacija te rizik smrti do kojeg može doći pri velikoj operaciji.
Hrvatska je presiromašna da bi svi dobili sve. Ali Hrvatska je socijalna država gdje ljudi moraju dobiti jednaki nivo bazičnih usluga. Da karikiram, to ne znači da ako netko dođe k meni neće dobiti stent.
Pacijent će ga svakako dobiti, ali to je kao i u životu kada kupujete auto i pritom nije nužno da kupite najskuplji. Naime, izdvajanja su takva što znači da ako netko želi “Mercedes” mi moramo dodatno izdvajati novac.
To govori da bi svi mi bi trebali imati dodatno osiguranje. Osiguranje koje će meni omogućiti da dobijem nešto kvalitetnije. Znači danas radimo distinkciju kod kruha, primjerice postoji običan crni kruh , ali postoji i kukuruzni.
Zašto se to ne bi primijenilo i u zdravstvu. Svatko će dobiti sve ali se ne može dobiti i idealno. Taj dio bi se trebao nadoplatiti pogotovu ako imate imovinski konsenzus što znači da osoba koja ima više može sebi nadoplatiti željenu uslugu. U konačnici zašto netko ne bi bio u stanju sebi nadoplatiti, a ne da zbog takve potrebe u Hrvatskoj ne može dobiti uslugu već odlazi van granica zemlje i plaća uslugu 20, 50, 70.000 Eura.
Svakako bi bilo bolje da taj novac može ostati u Hrvatskoj.
W: Koji su eventualni kanali pomoću kojih bi doprli do čelnih ljudi, koji odlučuju umjesto vas, a kako bi oni počeli imati sluha za problem oko vjere u struku?
Ne treba zanemariti činjenicu da je država, ako govorimo o kliničkim bolničkim centrima ujedno i vlasnik istih pa svakako treba odlučivati o budućnosti, razvoju i u konačnici o egzistenciji pojedinih kuća. Međutim država i vlasništvo ne podrazumijeva okviru struke, zašto država nije meritorna, odlučivati što i kako raditi.
Nažalost svakodnevno bolnički liječnici, bolničko osoblje sestre, bolničari, činovnici, inženjeri, tehničari, svi koji rade u bolnici, često moraju raditi u suprotnosti sa zdravim razumom.
To i dovodi do toga da se ljudi udružuju pa su se liječnici udružili u Hrvatsku udrugu bolničkih liječnika koja nastoji zaštiti interese liječnika, osoblja, jer se ne vidi način kako poći dalje. Moram priznati da bih više očekivao od Hrvatske liječnike komore.
Trebala bi biti glasnija. Možda ona radi nešto što mi dovoljno jasno ne vidimo, ali mislimo da možda ne prati u kontekstu svih zbivanja. Hrvatski liječnički zbor je strukovna organizacija koja nastoji stručno pomoći. Teško mi je kazati što i kako, ali smatram da nije dobro za državu, jer generacija liječnika će proći, doći će druga.
No, nije dobro za državu da zanemaruje struku. Ista je stvar s prosvjetom i sa svim drugim strukama. Struka po meni mora imati prioritete. Država neka planira razvoj bolnice, ali kako organizirati struku, kako liječiti ne može administracija. Ona može pomoći, ali ne može imati presudnu ulogu.
Ovim društvom je nažalost prevladala administracija svojim propisima i nadmoći, lakoća nepreuzimanja odgovornosti i micanja problema prema drugome. Liječnici i zdravstveno osoblje su spremni preuzet rizik i odgovornost, ali administracija ne želi rizike i odluke.
W: U slučaju da možete birati zemlju u kojoj biste radili ovaj posao koja bi to zemlja bila?
Bila bi kombinacija Italije i Njemačke. Zašto? Zato što volim red njemačkog tipa, ali sam organiziran i snalažljiv kao Talijan. Za mene bi bila idealna situacija takva talijanska kombinacija s mogućnošću rada u Njemačkoj. Kada govorimo o Švicarskoj onda je ona zapravo simbioza svega nabrojanoga.
Švicarska je idealna država za liječnika zato što zaista postoji red, a liječnik se cijeni zaista onako kako ja smatram da bi se liječnik trebao cijeniti. Ono što ne bih volio je živjeti tamo u slobodno vrijeme. U švicarskoj bi mi falio način života koji Hrvatska pruža.
To je jedna toplina, prijateljstvo, druženje, ljudi. Osoba sam koja će nastaviti živjeti u Hrvatskoj jer nisam odlučio da li je bolja Italija, Njemačka ili Švicarska. Nažalost preda mnom su odluke jer ponude za rad izvan Hrvatske su tu. Meni i meni sličnima, državna administracija će idućim koracima pokazati kuda trebamo ići ili ostati.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Vinko Vidjak
