Filip Merčep jedan od najtalentiranijih mladih glazbenika Hrvatske na udaraljkama, koji je osim brojnih drugih značajnih nagrada, 2011. godine osvojio diskografsku nagradu “Porin” u kategoriji “najbolja izvedba klasične glazbe” i tako postao najmlađim dobitnikom te dodijele. Filip nam je otkrio kako se zaljubio u glazbeni instrument marimbu o repertoaru kojeg svira, povijesti i načinu sviranja marimbe te što voli kod putovanja i kako otkriva nove kuhinje, mjesta i ljude.
W: Što biste rekli čitateljima za sebe? Zapravo, tko ste Vi u vlastitim očima?
Trenutno sam student 5. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Igora Lešnika.
U vlastitim očima sam najobičniji student koji voli raditi sve što vole mladi, te živjeti jedan vrlo dinamičan život već skoro profesionalnog muzičara.
Volim izazove i uvijek učim na vlastitim i tuđim greškama. Vjerujem da čovjek koji nikada nije griješio nikada nije pokušao napraviti nešto novo, te da su prepreke te koje vidim kad izgubim pogled na svoje ciljeve. Ne bojim se griješiti, jer uvijek naučim nešto novo. To mi je za sad jedan vrlo koristan šalabahter kroz život.
W: Marimba je relativno mlad instrument, možete li ga ukratko opisati? Što se općenito podrazumijeva pod pojmom “fantastične udaraljke”?
Marimba je na koncertnim pozornicama vrlo mlad instrument, ali kronološki preteča marimbe je jedan od najstarijih instrumenata na svijetu što je vrlo zanimljivo.
Marimba je klavijaturna udaraljka, tj. udaraljka s klavijaturom i spada u kategoriju idiofona, odnosno instrumenti koji ne koriste žice ili kožu da proizvedu zvuk, već vibraciju tijela ili dijela instrumenta koji je zadužen za to što je u ovom slučaju pločica marimbe, dok membranofoni, u koju spadaju mali bubanj, tomovi, bongosi itd., koriste membranu ilitiga kožu da proizvedu zvuk.
Fantastične udaraljke kao termin u našem rječniku ne postoje, ali bih to mogao povezati s fantastičnim mogućnostima koje udaraljke pružaju.
W: Kako ste se Vi upoznali s instrumentom?
S nepunih 13 godina, nakon 7 godina traženja sebe u sportu i raznoraznim instrumentima, odlučio sam upisati udaraljke u GŠ Ferdo Livadić u Samoboru.
Na prvom satu udaraljki profesor me upoznao sa sva tri instrumenta koje smo tada imali. Bili su to mali bubanj, bubnjevi i marimba. Mislim da je očito koji mi se instrument najviše svidio…
W: Da li postoje različiti načini držanja palica i tehnika sviranja?
Postoje tri različite kategorije načina držanja 4 palica. Burton (nazvano po poznatom jazz vibrafonistu Gary Burtonu), tradicionalni, te Stevens (po američkom marimbistu Leigh Howard Stevensu).
Kad kažem kategorije mislim na okvirnu ideju držanja, jer su sve tri kompletno različite. Svaki udaraljkaš, pošto smo svi jako različiti pogotovo fizički, ima neki svoj autentični način držanja palica. Tako da bih se čak usudio reći da postoji toliko različitih tehnika držanja palica, koliko ima i udaraljkaša, tj. marimbista u svijetu.
W: Koliko je fizički zahtjevno svirati ovaj instrument?
Svirati marimbu nije toliko fizički zahtjevno koliko je prenijeti taj instrument na pozornicu. Marimba dolazi u 8 velikih i jako teških torbi i uvijek dobro dođe koja ruka. Naravno, da bi bilo zabavnije marimba ne stane u običan auto. Ta princeza treba jedan malo veći auto. Ja vozim Renault Kangoo koji mi je velikodušno poklonila jedna hrvatska firma i to su savršene proporcije za taj instrument. Nakon što se prenese, treba mi otprilike 10- 15 minuta da ju složim i onda je spremna za sviranje.
Ali na kraju dana, nakon odsviranog koncerta stvarno se isplati sav uložen trud i fizički rad jer nema ljepše stvari od sviranja publici. A još veći plus je to što ne moramo u teretanu!
W: Marimba je prilično dugačak instrument. Da li kretnje prilikom sviranja predstavlja dodatni faktor kontrole prilikom izvođenja djela?
To je jedna prirodna stvar koja je potrebna da se kompozicija izvede glatko i uvjerljivo. Lijepo je to što izgleda kao da plešemo za instrumentom, što dodatno utječe na općeniti dojam.
W: Koji repertoar trenutno izvodite? Da li moderni skladatelji skladaju svoja djela za ovaj instrument?
Uvijek volim na svojim recitalima izvoditi djela hrvatskih autora, jer su ta djela naše kulturno bogatstvo na koje trebamo biti ponosni.
Na veliku sreću udaraljke postaju sve popularnije i sve više skladatelja počinje pisati za njih. Lijepo je biti svjestan toga da udaraljke trenutno uživaju trenutak kakav je klavir uživao u vrijeme Chopina i Liszta, te da trenutno pišemo stranice povijesti i podižemo razinu sviranja i mogućnosti tog instrumenta.
W: Vibrafon je pronašao svoj put u jazzu? Kako gledate na taj smjer glazbe?
Jazz je jedna posebna grana umjetnosti koja ima veliku i dugu povijest. To je smjer glazbe u kojem svatko postaje kompozitor. Umijeće improvizacije me je uvijek fasciniralo i divim se svim ljudima koji se bave tom vrstom umjetnosti. Jazz je apsolutno čista umjetnost.
Ja se nažalost još nisam iskušao u tom polju, ali vjerujem da čim osjetim da sam spreman da ću s velikim smiješkom na licu skočiti u taj ludi svijet kreativnosti.
Imao sam tu čast upoznati i svirati na rođendanu našeg legendarnog jazz vibrafonista Boška Petrovića godinu dana prije njegove smrti i to je jedan trenutak koji će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju.
W: Kako gledate i uspoređujete život mladih umjetnika u Hrvatskoj, a kako u „razvijenom” svijetu?
Svaka zemlja ima svoje prednosti i svoje mane. Ali u principu svugdje je slična situacija. Dosta toga ovisi o mladim umjetnicima, tj. ako su ambiciozni i znaju što žele iz svake situacije će izvući maksimum. Nova Akademija će nama studentima, ali i Hrvatskoj pružiti puno toga i sigurno ćemo uskoro postati jedna od boljih europskih Muzičkih akademija. Mi imamo toliko svjetski priznatih glazbenika i samo su nam falili uvjeti, koje od sada imamo!
W: Da li puno putujete? Koja Vas je zemlja očarala i zašto? Što prvo volite posjetiti u nekom gradu te koji su Vam prioriteti prilikom razgledavanja neke nove destinacije?
Obožavam putovati i upoznavati različite kulture. Do sada sam prolazio samo kroz Europu tako da sam posjetio većinu europskih prijestolnica i pogledao sva bogatstva koja one nude. Najviše me veseli vidjeti naravno muzeje i tipične turističke rute, ali jako volim otkrivati gastronomske užitke i običaje koje te zemlje nude! Stalno se trudim upoznati neke lokalne ljude i zamoliti ih da mi pokažu dijelove grada koje znaju samo ljudi od tamo, tj. vidjeti neke stvari koje su običnom turistu sasvim nevidljive.
W: Pomaže li vaš uloženi trud, talent i priznanja u obliku brojnih nagrada s natjecanja u promociji instrumenta?
Neki ljudi su mi rekli da utječe, ali nekako im ne vjerujem! Ja samo radim svoj posao koji volim i uvijek ću se truditi napredovati i ako će moj rad ikada utjecati na razvoj i promociju instrumenta, to će mi biti najveća nagrada i priznanje mom radu!
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Uz dopuštenje Filipa Merčep
