Saami su narod koji imaju dugu povijest, a smatraju se starosjediocima krajnje sjevernih krajeva Europe.
Kako danas živi narod Saami, da li i kako slave Božić, kako zvuče njihove legende i običaji i što je jojkanje imali smo priliku saznati u razgovoru s Katarinom Rimpi, pripadnicom naroda Saami, koja je sa svojom glazbenom grupom ‘Jarŋŋa’ boravila u Zagrebu. Svojim vokalno-instrumentalnom nastupom dočarali su svijet Saami naroda i švedske kulture, a nama donijeli dašak iznimno zanimljiv stare kulture sjevera.
W: Kako biste nam se predstavili? Tko ste Vi kao umjetnica i tko ste Vi kao pripadnica naroda Saami?
Ja sebe doživljavam kao multi artista, a kroz glazbu predstavljam moj narod i sebe kao pripadnicu Saamija. Ja jojkam, pjevam i bavim sa slikarstvom i modeliranjem u drvu. Izrađujem tradicionalne drvene skulpture i rezbarije, različite priručne predmete za svakodnevnu upotrebu. Izrađujem sve što je tipično za Saami kulturu.
W: Koji stil glazbe njegujete i s kojim glazbenim stilom se predstavljate javnosti?
Kultura Saamija mojoj glazbenoj grupi daje temeljnu inspiraciju. Crpimo ideje za kompozicije iz prekrasnog polarnog svjetla, neba koji mijenja boje od svijetlo ružičastih, zelenih i plavih tonova koji se prelijevaju do najtamnijih plavičastih i zelenkastih boja.
Mi sve radimo zajedno kao grupa. Koristimo akustične instrumente i ne gajimo samo jedan glazbeni stil već koristimo vise stilova što rezultira glazbom koja je splet naših tradicionalnih pjesama i instrumenata koja ih nadopunjavaju. Kako u Švedskoj narod Saami ima tri jezika na kojem komuniciramo koristimo ih sve u našim glazbenim izričajima i kompozicijama. Jezik koje mi koristimo za našu glazbu zna govoriti samo tisuću osoba.
W: Postoji li jedinstveni stil naroda Saami ili on ovisi o regiji u kojoj se živi? Što je „jojk“?
Glazba koju mi izvodimo mogla bi se nazvati modernom, zapadnom ali ono što nas čini posebnima u cijelom svijetu je korištenje „jojka“ što je tipično samo za narod Saami. Prema korištenju tog tipičnog glasovnog izričaja Saami se prepoznaju iz koje regije dolaze. Svaku regiju upravo „jojk“ razlikuje od drugog teritorija na kojem se živi. Jojk je najstarija europska tehnika pjevanja.
Mi koristimo jojk da ispričamo nase priče i to je način da se nekoga ili nečega sjećamo. Preko i kroz jojkanje, koje je zapravo tehnika pjevanja, možemo ispričati koje osjećaje imamo, prepričavamo legende o djedovima i pradjedovima o životinjama, jojkamo tako razne stvari. Jojkanje je nastalo u narodu Saami zato što prije nismo imali nikakav pisani jezik i onda smo koristili jojk da ispričamo naše priče, događanja, sjećanja. To je način na koji mi prenosimo naše životne priče. Bitno je svakako još istaći da mi jojk posvećujemo nekoj osobi, događaju, legendi. U jojkanju posvećenom nekome ili nečemu obvezno se koriste geste, mimika, pokreti rukama i tijelom, jer se tako prenosila i prenosi se dan danas određena priča.
W: Da li nam možete približiti život naroda Saami?
Mi smo jedini domorodački narod u Švedskoj. Narod smo koji je podijeljen i živi u četiri zemlje, u Švedskoj, Norveškoj, Rusiji i Finskoj. Moj narod postojao je prije „umjetnih“, nacionalnih granica, smatramo se ljudima sunca i vjetra i danas još uvijek nastojimo ne doživljavati granice mada je to iznimno teško.
Njegujemo svoj vlastiti jezik, tradicionalnu odjeću, prehranu, način na koji pričamo priče. Mi se dosta razlikujemo od zapadnjačke kulture ostalih zemlja.
Ne smatramo se manjinom već starosjediocima i narodom podijeljenim samo zakonskim granicama te nastojimo očuvati svoj jezik. Narod Saami je bio na sjevernom teritoriju prije nego što su bile postavljene granice te se stoga smatramo narodom bez granica.
W: Kako se ipak uspijeva održati identitet s obzirom na život u različitim državama?
Sada je lakše kada imamo internet, lakše je komunicirati, ali trudimo se raditi tradicionalne kućne poslove, radimo tradicionalnu hranu, nastojimo se što više posjećivati preko granica. Nekako uspijevamo.
W: Čime se bave ljudi naroda Saami, što je specifično?
Ljudi naroda Saami još uvijek su tradicionalno vezani za sobove, neki izrađuju rukotvorine, neki rade prema zapadnjačkim standardnim u smislu bavljenja modernim poslovima. Radimo sve poslove koje nam nameće moderan način življenja, ali tradicionalno smo vezani uz sobove, još uvijek se bavimo ribarenjem, lovimo.
W: Kako teži uvjeti, koji su ipak pomalo surovi, utječu na način života?
To je jednostavno način života. Naviknuti smo. Nama je to vrlo jednostavno. Imamo zimu, snijeg kroz osam mjeseci u godini, imamo temperaturu i do minus 40 stupnjeva. U današnje vrijeme to i nije veliki problem, ali naši preci koji su živjeli u šatorima i pratili sobove tijekom zime te sakupljali hranu, njima je bilo zaista teško u takvim uvjetima koje im je dala priroda na sjeveru. Oni su bili dosta grubi, čvrsti jer su trebali preživjeti u takvoj prirodi i dobro su znali kako se to radi. Današnji Saami samo je blijeda kopija naših predaka.
W: Da li novoj generaciji vašeg naroda možda ipak teže padaju uvjeti života? Kako Vam se sviđaju južne zemlje zbog više sunca, topline?
Ustvari nije toliko mračno, to su predrasude da sunca praktički nema. Imamo nevjerojatno svjetlo, bijeli snijeg koji sjaji, ružičasto nebo. U ovo doba godine nebo je žarko ljubičaste boje i izuzetno je lijepo. Imamo „plavi sat“ kada je plavo svijetlo,“ ljubičasti sat“ kada je ljubičasto svijetlo, a vrijeme puno ovisi i o temperaturi i čistom zraku. Snijeg je upravo taj koji čini naš život fantastičnim, jer bez snijega sve bi bilo tamno no kako ga imamo u velikim količinama nije jako tamno. Vrijeme u kojem izađe puni mjesec predivno je. Možete izaći vani i vidjeti baš sve, možete čitati knjigu.
W: Što je specifično za gastronomiju naroda Saami?
Naša prehrana je raznovrsna, ali bih istakla da smo fokusirani na meso sobova. Koristimo ih cijele za sve potrebe, od mesa do njihove kože, papaka, rogova. Izrađujemo kobasice od krvi i sala. Riba je također vrlo bitna namirnica u našoj kuhinji od svježe do sušene. Dosta pripravljamo dimljenu hranu a meso konzerviramo sa solju.
W: Koji su i da li narod Saami ima određene običaje povodom Božića i Nove godine?
Uglavnom smo preuzeli skandinavske običaje. Podržavamo i toleriramo sve običaje koji se prakticiraju u blagdansko vrijeme. Ono što je za nas specifično jest da je vrijeme blagdana vrijeme mira, potpunog spokoja, zatišja kada je sve oko nas u potpunoj tišini. Mi tada običajno ne smijemo plesati, raditi, vikati. Običaj kaže da u to vrijeme moramo biti jako oprezni jer imamo starog diva koji dolazi u svojoj kočiji, a kako je on iznimno zločest on može nekoga i uzeti. U tom razdoblju godine moramo biti mirni i skrušeni te svakako moramo ponuditi hranu duhovima.
Opisani običaj je sve što nam je ostalo od drevne religije koja je bazirana na prirodi. Nažalost smo zapravo izgubili svoju religiju tijekom razdoblja teške kolonizacije kršćana, u 15. i 16 stoljeću. Tijekom te grube kolonizacije ljudi su bili i ubijani. Tada je velikim dijelom naša religija iščezla, ali neki dijelovi su opstali kao ovi tijekom Božića. Dio običaja koji njegujemo i koje je duboko utisnuto u nas je i vjerovanje da sve u prirodi ima dušu i da se sve mora roditi. Baš sve, svaki kamen, svaka kapljica, svako zrno.
U Saami narodu kršćanstvo se jako ukorijenilo tako da zapravo slavimo Božić osim što tada jedemo prema našoj tradiciji, a to je kuhano meso soba. Što se darivanja tiče također pratimo zapadnu kulturu te se međusobno darivamo.
W: Da li ste mnogo putovali sa svojom glazbenom grupom? Koje su Vas zemlje najviše inspirirale?
Svugdje je lijepo, ali ipak svatko ima svoj dom koji mu je najdraži. Gostovali smo u Nizozemskoj, Norveškoj, Finskoj, Mađarskoj, Njemačkoj, sada Hrvatskoj, Srbiji, Americi. Upamtimo sve države i onda prema sjećanju znamo ponekad skladati i neke pjesme oko zemlje koju smo posjetili i na taj način se sjećajamo ljudi, događaja, grada i kako nam je bilo u vrijeme boravka. Sretni smo što gostujemo i u Zagrebu kojeg ćemo se sigurno rado sjećati.
Autor: Diana Mikloš
