Postav Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu (nekadašnje Moderne galerije) „skutrio“ se na drugom katu dok prvi kat služi za tematske izložbe koje su često vezane uz umjetnine iz fundusa pa se tako djelomično „popunjavaju“ praznine spomenutog postava.
Ponekada se „mimoilaze“ iskazana teza izložbe i odabir djela, ali Tatijana Gareljić je odličnim izborom radova, njihovim promišljenim postavom i jasnom idejom izložbu nazvanu „Transformacija drva“ učinila izuzetnom (12.5. – 4.9.2022.). Gareljić drvene skulpture grupira kronološki i po stilskim odlikama pri čemu formira cjeline koje opisuje imenima dijelova drveta.
U prvoj pod nazivom „Korijeni“ okupila je autore koji su stvarali u duhu simbolizma i secesije (František Bilek, Ivan Meštrović, Ferdo Ćus), zatim one koji su težili ekspresionizmu (Juraj Škarpa, Marin Studin, Vojta Braniš) i napokon samouke kipare (Petar Smajić, Sofija Naletilić Panavuša).
U drugi dio nazvan „Deblo – jedinstvo mase“ Gareljić je okupila autore iz „nove struje“ kako navodi u katalogu: „Novu struju hrvatskog kiparstva predstavljali su umjetnici koji su kompenzacijama starog i novog započeli procese snažnijeg pročišćenja forme.“
Sličnost koju nalazimo kod Ksenije Kantoci („arhetipske monolitne forme“) i Branka Ružića („jezik sažetih organskih oblika, snažne unutarnje dinamike i monumentalnosti“; on se kasnije bavi obojanim reljefima) više je u pristupu nego u izvedbi, dok je Šime Vulas motivom jedara trajno unio mediteranski element u suvremeno hrvatsko kiparstvo.
Autori koji slijede su vrlo različiti pa ću od pet odabranih spomenuti dvojicu koji su snažno obilježili našu likovnu i društvenu sredinu a to su Dušan Džamonja i Ivan Kožarić.
Kao što se drveća razlikuju svojim lišćem i krošnjama, tako i cjelina nazvana „Grane – konstrukcija i dekonstrukcija drva“ okuplja različite umjetnike ali ih autorica grupira po karakterističnim osobinama poput zajedničke suradnje (Exat 51 i Nove tendencije: Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Juraj Dobrović) ili vizualne srodnosti zbog korištenja interakcije volumena i boje (Miroslav Šutej, Vasko Lipovac, Josip Diminć, Joško Eterović, Vinko Fišter).
Ipak, morala je dodati zasebnu pod-cjelinu „Postmoderna i druga skulptura“ kako bi tu uvrstila umjetnike i njihove radove među kojima je teško naći ikakvu drugu poveznicu osim samog materijala: Damir Sokić i Zlatko Zlatić rade stilizirane grupe, Dora Kovačević i Šime Perić ritmiziraju plohe, Dalibor Stošić, Mirko Zrinšćak i Matko Mijić drvu „dodaju“ druge materijale stvarajući prepoznatljive likove, dok nas radovi Petra Barišića i Kuzme Kovačića vraćaju u kasne osamdesete godine prošlog stoljeća kada se prvi bavio mobilima a drugi apstraktnom skulpturom.
Trebalo bi otkriti jesu li kasnije godine iznjedrile više kipara sklonih drvetu ili je Moderna galerija pojačala otkup (tu su Hraste i Bogdanić ali nema ranog Gašparića?), ali je činjenica da se izložba pri kraju „zgušnjava“ brojem i raznolikošću radova, što je bez sumnje informativno, ali za sam dojam izložbe nije neophodno.
Izuzetna vrijednost ove izložbe je, osim estetskog užitka, što se mogu vidjeti neki izvrsni, gotovo zaboravljeni radovi i što se, zahvaljujući postavu i pratećim tekstovima, lako mogu prepoznati njihove kronološke i stilske poveznice.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
