Među najljepšim, ako ne i najljepša zagrebačka izložba u ljeto 2019. jest ona slikarice i grafičarke Mirjane Vodopije (1963.) pod nazivom „Lutajući krajolik“ postavljena u izložbenom prostoru Muzeja suvremene umjetnosti od 18.6.-18.8. 2019.
Iako je godine 1987. diplomirala na Grafičkom odjelu zagrebačke Akademije likovne umjetnosti u klasi Miroslava Šuteja (a za svoj istraživački senzibilitet nije mogla bolje izabrati), Vodopija se relativno kratko zadržala u doslovnoj domeni grafike.
S druge strane možemo bez dvojbe reći da nikada nije istinski napustila taj medij, budući da je posegnula za fotografijom i videom, nesumnjivo srodnicima grafike.
Ukratko, uvijek je na neki način boravila u velikoj obitelji raznolikih otisaka, promišljajući teme i tragajući za novim jezicima.
Njezin se likovni pristup razlikuje i nije ju teško uočiti na skupnim izložbama
Ujedno mi se čini da je u domišljatosti pri odabiru tema i izraza rese osobine poput fragilnosti, produhovljenosti i proživljenosti.
Nije da baš, poput pjesnika, poistovjećuje život i smrt, ali joj očito nije nepoznanica združivati san i javu, maštu i realnost.
Uostalom, zašto se ne bi luster smio objesiti na drvo, osvijetljeni sobičak uglaviti u šaš ili dozvoliti nestvarnosti da se predstavlja kao moguća pojava?!
Izložba „Lutajući krajolik“ puna je neočekivanih kombinacija, ali se mogu vidjeti i neki kvazi – warholovski motivi poput autorice u cvjetnoj haljini kako korača sljedeći samu sebe.
Osim fotografija, na izložbi se nalaze i objekti, uključujući doslovce šator. Ipak, meni su osobno najupečatljivije i najljepše fotografije na kojima se slažu nelogično odabrani predmeti odnosno motivi.
Naime, tu se ne sljubljuju samo različiti prizori, već se snažno nameće odnos tamnog i svijetlog, istovremeno na razini doslovnog i metaforičkog.
Taj susret ili sukob, ovisno kako o tome razmišljamo, između mračnog i jasnog, ne zadržava se samo unutra fotografija, već prelazi i u prostor (ipak valja obasjati objekte, ali to se može učiniti silno maštovito).
Hodajući od jednog do drugog izloška, fotografije ili objekta, odjednom sam spoznala da mi na toj izložbi ništa nije čudno ili strano, da mi je svaki od krajolika pomalo kao dom.
Dapače, da sam u suštini ja također lutajući krajolik.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
