Lea Brezar izvanredna je spisateljica, pjesnikinja, osoba koja svojim stihovima mazi dušu. Uz tako suptilne osjećaje, kakve svaki pjesnik treba imati, Lea ima i onu čvrstu poslovnu stranu. Ona je ponosna vlasnica DHAR MEDIE, pr agencije s mnogim vrlo uspješnim tvrtkama i klijentima u Hrvatskoj. Kako kuca srce jake žene koja piše nježne pjesme pročitajte u najnovijem intervjuu.
W: Što biste rekli čitateljima za sebe? Zapravo tko ste Vi u vlastitim očima?
Žena, majka, poduzetnica, spisateljica s obzirom na dvije objavljene knjige. S jednom sam samo probila led. 
U svojim očima sam prije svega navedenog hrabra. Spremna na izazove i pokušaje. Podižem se nakon padanja, a padam kad promašim. No, ne gubim volju ni nadu. Pozitivna sam i kritična prema sebi. Kritiku volim, ona nas tjera da se mijenjamo.
W: Koji je najveći izazov u pisanju? Kako se postaje spisateljica?
Govoreći iz svoje perspektive pisanja pjesama, izazov je ne ponavljati rime, tj. u rimi iste riječi, zadržati ritam u pjesmi i na kraju dati jasnu poruku. Ne volim poeziju koju čitatelj ne razumije pa takvu poeziju i ne pišem. Iznimno je važno nadahnuti svakoga koji čita, kako bi ga zadržali u pjesmi. Ako se čitatelj ne prepozna u njima, niste zadovoljili. Ako je pjesma pisana u nadahnuću ona se iz mene izlije na papri bez kalkulacije i često kada je kasnije sama pročitam, oduševim se kreativnošću kojom sam blagoslovljena. I zahvalna sam na tome. Spojena sam na neku Svemirsku strunu i ona me napaja, a ja to dijelim sa svijetom. Svaki zanat se može naučiti, ali je ključ u tome kako ga radimo. Nakon toga ostaje samo jesi ili nisi dobra.
W: Što Vam je glavna inspiracija pri odluci početka pisanja? Da li imate neko specijalno mjesto na kojem radite i stvarate?
Inspiracija su mi ljubav, odnosi, posao, promišljanja, stavovi koje čujem, godišnja doba, mir… Na pisanje se odlučim u trenutku, nekad dok hodam gradom, vadim mobitel i zapisujem stihove. Nemam nekih posebni rituala, ja sam spontana pjesnikinja – kad sam nadahnuta pišem.
W: Poznato je da ste poslovno aktivni i u području marketinga i odnosa s javnošću? Kako usklađujete ta dva vrlo intenzivna područja?
Nalazim vrijeme za oba i jedno ne isključuje drugo. Pisanje dolazi iz iskustava, nevažno iz kojeg segmenta života. Sve što osjetim mogu, ako želim, prenijeti u pjesmu. No, ono što je važno je da postoje prioriteti. Ako radim na važnom projektu nekad se ne želim baviti pisanjem, pa ga preskačem. A ponekad jednostavno nisam inspirirana. I to je u redu. Ja se ne lomim oko toga da sve moram stići. Živim dan za dan (iako imam plan), ali su mi svi prioriteti u onome danas.
W: Pojedini pismeni žanrovi doživljavaju svoj procvat. Koju poziciju zauzima poezija u odnosu na čitalačku publiku?
Da budem potpuno iskrena, žalosnu. Danas postoje dva izdavača koji izdaju poeziju. I postoji trend u pisanju poezije koja je pomalo nihilistička i nerazumljiva čitatelju, pa mi se čini da to još više pridonosi ne čitanju poezije. No, kako bilo, moju je poeziju prepoznao određen krug čitatelja što je pokazalo i predstavljanje na Interliberu. Privukli smo i slučajne prolaznike da sjednu i uživaju u nedjeljnoj poeziji. Kako sam po prirodi proaktivna, tako planiram mali iskorak u promociji poezije pa ću je jednim projektom u 2016.-oj pokušati izvući iz zadimljenih kafića, na sunčane ulice.
W: Mora li u poeziji pjesnik unijeti dio sebe i svojih iskustava u svoj rad?
U mom slučaju da. Ja apsolutno unosim sebe u svaku svoju pjesmu. Unosim svoju sreću, tugu, radost, osmijeh, ljutnju, strah… I to zato što jasno vidim sva ta stanja i želim ih takva prenijeti na papir. Ona pozivaju čitatelja da se poistovjeti s njima i da se poveže. Da uđe u sebe i razmisli o njima i na kraju, što nije rijedak slučaj, nadahne ga ili mu izmami suze na lice. Obožavam kad se pjesma primi za jedan mali dio nečije duše i na njemu ostavi trag.
W: Da li biste nam predstavili svoje posljednje spisateljsko djelo “Oda godinama” i kome ste ga možda posebno namijenili?
“Oda godinama” je zbirka pjesama koja na svojih 50 stranica nosi stotinjak pjesama. Napisane su u dahu inspirirane životom kojeg volim, iako nekad nije sjajan i lak, iako uvijek dobar jer nosi iskustva zbog kojih sam danas to što jesam… Kao što sam i rekla u jednoj od pjesama u kojima ih slavim (38, str.75):
“…Trideset osam puta
U kutu se usana vide.
Trideset osam snažnih,
naprijed smireno ide.”
To je oda životu. Oda svima koji ga živimo.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Lea Brezar
