Julijana Matanović književnica neiscrpne energije

Kroz ovaj intervju predstavljamo književnicu Julijanu Matanović, ženu neiscrpne energije koja donosi duh tradicije.

Književnica koja je autorica niza književnih djela, ogleda, eseja i književnih kritika, kroz svoj bogati stvaralački život dobila je niz nagrada i priznanja kao što su 7 sekretara SKOJ-a 1989. godine, 1997. Josip i Ivan Kozarac, 2009. godine Kiklop, nagrada ‘Mali princ’ iz 2011. i ponovno Kiklop 2011. godine. Zvijezda je postala potkraj devedesetih godina, proslavivši se knjigom “Zašto sam vam lagala?”, koja je do danas objavljena i rasprodana u 15 izdanja.

Što nam je otkrila o svome životu i od kuda crpi inspiraciju, pročitajte u nastavku.

W: Upoznajte nas malo s Vama? Gdje ste rođeni i gdje ste se školovali?

Proučavajući građu za pisanje doktorata pod naslovom Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća, naučila sam što su vjerodostojne točke povijesti. Primjerice, osobna karta jednog pisca trebala bi predstavljati jaki službeni dokument u čiju se istinitost ne sumnja.
Pišete li tako leksikonsku natuknicu o nekoj preminuloj spisateljici i u Zavodu za književnost naiđete, posreći li vam se, na njezinu osobnu kartu, ne vjerujem da ćete dalje provjeravati gdje je i kada rođena i koja joj je bila posljednja prebivališna adresa. Sa mnom to ipak nije tako. Dobije li za nekoliko desetljeća neki mladi fakultetski novak zadatak da sroči moj životopis, u redaka toliko i toliko, a za novi nastavak Književne enciklopedije, znam da će se u osnovne podatke iz moje biografije uvući pogreška. I neće se ona prošvercati, kao što bi se možda očekivalo, kroz godinu moga rođenja.

Nju nikada i nisam tajila, ali ipak ne tajim i to da mi laska kad mi netko, možda neki veliki pisac, priđe, pogleda me u oči, i dodijeli mi koju godinu manje. Pogreška će ležati u mjestu moga rođenja. Dakle, da ne literariziram suviše.

Rođena sam 6. travnja 1959. u Gradačcu, gradiću u Sjevernoj Bosni. Moja majka Anđa, rođena Blažević, imala je tada nepunih dvadeset i jednu, a otac Ilija, rudarski tehničar namješten kao trgovac u prodavaonici obuće Borovo na sarajevskoj Baš-čaršiji (u strahu pred silaskom u rudnik promijenio je zanimanje) dvadeset i pet godina. Odmah po mom rođenju izgorjela je gradačačka bolnica.

Tako se dogodilo da mi kao mjesto rođenja bude upisano selo Turić, smješteno sam nekoliko kilometara zapadno od Gradačca; selo u kojem su živjeli roditelji moga oca i točka s koje je moja majka krenula na porod. Krive podatke matičaru dala je moja krsna kuma. Činovnik je upisao ono što je čuo. Svoje prve godine života proživjela sam s roditeljima u maloj podstanarskoj sobici u Sarajevu. Godinu dana poslije mene rođena je moja sestra Mirjana. Sobica je postala još manja. Otac me u rano proljeće 1962. odveo na oporavak u Turić, mom djedu Fabijanu, nadcestaru i baki Kati koja se često pojavljuje u mojim pričama, čak i onda kad ja to ne bih željela.

U njihovoj kući proslavila sam i svoj treći rođendan. Osim toga što sam bila slabušna i zbog toga dovedena na čist šumski zrak, svjedoci pričaju da sam bila i poprilično neposlušna i svojeglava. Što je to značilo u ondašnje vrijeme, doista ne znam. Kad se za 1. maj te godine u kući Fabijana i Kate pojavila njihova kći Julijana, sretno udana u Slavoniji, za knjigovođu Milana koji je poslije onog rata, kao bivši domobranski narednik, odrobijao pet godina lepoglavske samice, djed je odlučio mene, koja sam i dobila ime upravo po toj svojoj teti, dati na kratkotrajni odgojni tečaj prepisan iz austrougarskih pedagoških priručnika. – Dotjeraj malu u suru, zamolio ju je. Ona me 2. svibnja povela sa sobom. Pješačila sam do željezničke stanice u Gradačcu. Svega se sjećam; i vlaka, i lica žena u šinobusu i škripe kočnica limenog šinobusa na stanici u Đurđenovcu. Tim vlakom i putovanjem započela su moja sjećanja. Za njih se grčevito borim. Ne dopuštam slikama i zasluženim i proživljenim emocijama da me napuste.

A ona moja kuma, ne samo da je upisala krivo mjesto rođenja; selo umjesto ponosnog grada Huseina bega Gradaščevića, nego i krivo ime. Upisala me kao Julku, a ne Julijanu. U toj Slavoniji sam ostala. Priča moje majke i priča moje tete uveliko se razlikuju u svojim interpretacijama, pogotovo kad je riječ o razlozima mog ostanka i, ubrzo se ispostavilo trajnog, preseljenja u Slavoniju. U njih ne ulazim, uspjela sam sve razgledati kao linije književnog teksta. Kad sam krenula u gimnaziju, saznala sam da sam ustvari Julka. Plašila sam se kako će na to reagirati dečkići od kojih su neki uzdisali poput nesretnog Romea. – O Julka, Julka, zašto si Julka, izgovoreno ispod balkončića u nekoj Veroni, bilo bi baš grubo. Uz puno suza, uspjela sam, uz sve pravne procedure, Julku preoblikovati u Julijanu.

Nakon toga mijenjala sam prezimena, dodavala tuđa svom roditeljskom, brisala ih, redovito onda kada oni iza crtice više nisu bili vrijedni moje ljubavi. Odlazila sam čim bih zaključila da čovjek uz mene sanja put neke druge žene. Oduvijek sam mrzila licemjerne bračne udruge i žalila one koji se hvale svojim jednim jedinim brakom u kojem je potpisan kompromisni interni odnos naslovljen Važno je zadržati ugled prema vanka. Nije mi nitko rekao da čovjek čije prezime uzimaš mora biti vrijedan toga čina.

Preseljavala se, uvijek vjerujući kako će to biti nakratko. U kovčege sam pakirala nadu u povratak. U mojoj statistici devetnaest je adresa. Gimnaziju sam završila u Našicama, književnost na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, magisterij i doktorat na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvi mentor bio mi je veliki profesor, nedavno preminuli, Zoran Kravar. Nakon njegova odlaska sve se češće pitam imamo li pravo ostati, možemo li bez njega govoriti o onome što je on daleko bolje razumio, i od mnogih nas više volio.

Najljepše godine provela sam u Osijeku. Tamo sam se najviše smijala, a najmanje plakala, bila obožavana, sasvim malo ogovarana, sumnjala rijetko i strahovala puno, ali uvijek ostajala uzdignute glave. Slušali smo dobru glazbu, odlazili na večere u Novi Sad, plivali na Kopiki i voljeli se. 1993. preselila sam u Zagreb. Nakon rata, ponijevši samo nekoliko knjiga. Novi trosobni stan na u osječkom naselju Sjenjak, vlasništvo mog bivšeg supruga i mene, u kojem smo živjeli samo tri mjeseca, uništen je u tenkovskom granatiranju u rujnu 1991. S osječkog fakulteta i s kolegija vezanih uz stariju hrvatsku književnost prešla sam na Filozofski i na katedru za noviju književnost. – Dolazimo na samo deset godina – uvjeravao me čovjek zbog kojeg sam pristala zaboraviti obalu Drave i baranjske vinograde. Pet godina poslije on je postao moj bivši životni partner.

S dionicama uloženim u tvrtku pod naslovom Zaborav. Čini mi se da je riječ o najprofitabilnijih na našim prostorima. Ne znam zbog čega, ali ja sam i dalje ostala u ovom gradu. Možda da ispoštujem dogovorenih deset godina. Nekoliko puta sam se namjeravala vratiti u Osijek, jedini grad u kojem sam ja ja, u kojem nisam postmodernistička Julijana kao što sam to ovdje; u taj sneni Osijek u kojemu muškarci pričaju tiho. Zagreb strpljivo čeka trenutak kad ću ga zavoljeti barem približno kao što sam voljela taj prije njega. Strpljiv je. Zasigurno mu dajem nadu. Kao što je ljubavnik daje ženi koja ga voli daleko više nego što on voli nju pa pronalazi razloge zbog kojih njih dvoje ne mogu postati jedno. Uvijek nove i uvijek moćnije. I tako je ova moja sadašnja trešnjevačka adresa, uz onu tetinu u Đurđenovcu, postala jedna od najpostojanijih u mojoj nemirnoj biografiji. Ne vjerujem da je i posljednja. Ili je točnije reći, sve do ovog ljeta bila sam sigurna da nije.

U ovom trenutku, ne znam. Prije desetak godina, poželjela sam ispraviti i pogrešan podatak uz mjesto svoga rođenja.

Bilo bi lijepo da mi taj rodni Gradačac stvarno stoji u osobnoj karti; pomislila sam. Ispovjedila sam svoju želju tadašnjem gradačačkom načelniku Ferhatu. Trebalo mi je svjedočenje primalje u bolnici, njezin potpis na tekst kojim se dokazuje kako ona pamti moju majku koja me tog i tog datuma rodila baš tamo. Našli smo je, potpisala je. Starica, preko devedeset godina. I moja majka, i ona je dala izjavu. A onda sam ja odustala od zahtjeva. Uplašila sam se da bi točni podaci u osobnoj karti mogli predstavljati moj fizički kraj. Odjednom sam počela shvaćati sebe kao osobu s pogreškom u biografiji. Iz tih pogrešaka, iz tih puknuća iz kojih frcaju priče koje mnogi ne mogu razumjeti, izvire moja vjera u pisanje. I potreba. Na sve što mi se u životu događa, gledam kao na priču; a u priči – da bi ona držala vodu – sve mora biti povezano i sve mora biti sve. U vlasništvu sam bezbroj takvih zasluženih narativa. Samo sam neke od njih ispričala. Mnoge sam proživljene darovala svojim junacima. One najbolnije još su u meni.

I tkogod mislio da sam o sebi sve rekla, u krivu je, baš kao i oni koji vjeruju da je knjiga Zašto sam vam lagala uvezana od vjerodostojnih činjenica. Većinu tih emocija, a ne i događaja, ispripovijedala sam u spomenutom proznom prvijencu. U njemu sam zabilježila i muke s imenom. Kao nosivu priču. Kao naputak onima koji će se neprestano pitati što je u knjizi istina a što laž. Htjela sam im poručiti kako nemaju pravo osobu koja do svoje petnaeste godine nije znala kako se zove, propitivati što je stvarno doživjela a što je izmislila. Zanimljivo je da se na naslovnici jednog od izdanja te iste knjige (izdanja uz Jutarnji list) moje ime pojavilo pogrešno. Julijana bez j. Ponovno priča. Ili znak, naputak koji sugerira da je vjera u literaturu bila prevara.

Usprkos svemu, književnost je moja najbliža obitelj. Do rođenja moje kćeri bila mi je najvažniji član i najidealniji partner. Partner je ostala. I kad govorim o drugim piscima, u tekstove o njima unosim tešku i obvezujuću riječ ja. Svi ti moji naslovi, i knjige rasprava, i eseji, i priče i romani, imaju neku zajedničku crtu; ne skrivaju strast prema priči i pričanju.

Uvjerena sam da će iza nas ostati samo priča. Kada bi mi netko, pozicijom pripovjedača bajke današnjeg modela kapitalizma, ponudio da autorstvo nad knjižicom Zašto sam vam lagala zamijenim vlasništvom lijepe kuće s bazenom – čak i uz more koje toliko volim – vjerujete mi da bih, bez imalo dvojbe, ostala autoricom krhkih priča, njih koje imaju i mane i vrline, ali uz koje su se vezale brojne moje čitateljice i koje su mnogima od njih, barem su mi tako govorile, pružale nadu i ojačavale ih.
Ono što mi je, u sklopu Vašeg prvog pitanja, važno reći je to da moje tekstove kritika ocjenjuje hibridnima. Nikada im nije jasno je li riječ o knjizi priča ili o romanu, o knjizi eseja ili priča. I tu su u pravu. Moje su tjelesne stanice napunjene pričama i teško mi je biti znanstvenica ujutro i posezati za primjerima pod točkom a, b, c, a navečer spisateljica koja ima pravo slagati slike. Žanrovski sam čista samo kada je u pitanju samohranost. Živim sa svojom jedanaestogodišnjom djevojčicom sama u ovom gradu, bez obiteljske logistike i nadam se da se u svijetu meni neprihvatljivih vrijednosti neću pogubiti. Možete me, ukratko sve pitati, samo nemojte mi upućivati ona najjednostavnija pitanja: gdje sam rođena, koga doživljavam svojim roditeljima, i jesam li uz ijednog muškarca bila sretna?

Dodjela europske nagrade  Biser mudrosti za knjigu One misle da smo male

W: Koji je najveći izazov u pisanju? Kako se postaje spisateljica?

Recepta za postojanje spisateljicom, spisateljem, nema. Pokrenuli smo, sad mi možete reći i bit ćete u pravu, škole kreativnih pisanja, brojne radionice. Istina je, na nekim sam i sama, i kao predavač, i kao gost, sudjelovala. Na njima se može naučiti tehnika, neke osnovne lekcije zanata, može se među polaznicima provjeriti osobno napisano, ali nekako sam, a možda sam ipak naivna, sigurna da se s pripovjednim talentom rađaš. Jednostavno rečeno; pisac ili jesi ili nisi. Poslije se, ponajviše čitanjem drugih, oblikuješ i nadograđuješ. Uvjerena sam kako treba gledati život oko sebe, biti otvoren za priče drugih, slušati ih, kupiti ih s tla jer su one posijane svuda oko nas. I pri tome ti ne smije biti teško saginjati se, sitniti se pred nižima od sebe.

Ukratko, ponoviti ću svoju tezu; priču treba zaslužiti. Emocijom. Njome se stječe pravo na govor. Oduvijek sam na život gledala kao na priču, i tako se spašavala. Pretrpjela sam zbog toga napade, zlonamjerni su govorili o blagim dijagnozama. Nisu me dosad pokolebali oko moje vjere u smisao priče. Jedino svjetlo u tunelu, jedina uporišna točka za mrvicu optimizma, u vremenu koje ti pokazuje da je priča o ljubavi i duši samo humoreska napisana na papirusu, davno izblijedjela i rijetkima razumljiva, meni predstavlja književni tekst. I poneki njegov lik kojeg teoretičari vole nazvati antijunakom. Ne podnosim taj termin. Jer znam da se na sve nas koji se ne stidimo reći da volimo lijepe romane gleda kao na antijunake. Kako modernom tajkunu objasniti da nećeš odustati od pisanja premda za knjigu dobiješ tisuću eura brutto, i to s kašnjenjem oko godinu dana.

A on toliko da za bocu arhivskog vina koju će otvoriti usidren na milijunskoj jahti u nekoj divljoj vali.

Pisci imaju svoje opsesivne teme. Pišu svoju jednu jedinstvenu knjigu. Ta se knjiga može iscjepkati i na dvadeset različitih; i po vrstama, i po žanrovima, i po tonu, ali osnovna nit, okus prepoznatljivosti će ostati. Čitatelj zavoli način pisanja svoga pisca, i on ga iščekuje iz godinu u godinu, pita se gdje je, ako ga slučajno jedno vrijeme nema. Ne volim kad kritičari prozivaju pisce zbog toga što su u novom štivu ponovili neki okus prethodećeg. Katkada pisac i nasjedne na to.

Počinje strahovati pred ponavljanjem. Počinje sumnjati i pristaje iznevjeriti sebe. Mijenja žanr; da bi se svidio nekom tko si je umislio da ima snagu formirati javno mišljenje; kritičaru čije kritike čitaju rijetki, među kojima je najviše onih koji i sami sumnjaju. Pisac tada, napuštajući rođenu temu, gubi svoju vjernu publiku. A velik je grijeh pronevjeriti povjerenje onih koji neskriveno vole, a još je veći činiti to zbog toga da se svidiš nakratko onima koji predstavljaju nekakvu kao moć; pa ti mogu dodijeliti nagradu, pozvati te o svom trošku na sajam pisaca i osigurati intervju na dvije strane u tiražnom tjedniku.

W: Što Vam je glavna inspiracija pri odluci početka pisanja nekog djela? Da li imate neko specijalno mjesto na kojem radite i stvarate?

Petnaestak godina, otkako sam doselila u Badalićevu, radila sam u svojoj radnoj sobi, zelenoj.

Na boju sam se odlučila i prije negoli sam pročitala genijalnu knjigu u kojoj se tematizira vlastita soba iste boje. Prije nekoliko mjeseci u nju je uselila moja Magdalena. Našu sam biblioteku preselila na drugu lokaciju. Namjeravala sam tamo odlaziti i pisati. No, još uvijek čak ni knjige nisam poslagala na police. Imam s tim velikih problema. Odgađam, uvjeravam sebe kako nemam vremena. Ne želim si priznati kako bih se tim činom razdvojila na dvije sebe. Svoje sam priče uvijek nosila u sebi, čudila sam se piscima koji mogu živjeti normalan građanski život i u isto vrijeme ispisivati koncepte svojih romana i strpljivo čekati ljeto da, kroz godinu skicirano, ispišu za vrijeme godišnjeg odmora. A i dalje idu na tržnicu u isto vrijeme, linjaju u isto vrijeme, sastaju se s ljubavnicom na istim adresama. Kako ću svoje priče zaključati na drugoj adresi i otići od njih? Njima se ne može naručiti dadilja preko oglasa. Mogu se uspavati bez mene, ali ja ću ipak imati osjećaj da sam ih iznevjerila.

Priznajem, pomalo šizofrena situacija; pogotovo što je moje dijete još malo i znam da sam joj potrebna u potpunosti, bez izmišljenih likova koji će me ometati dok s njom razgovaram o njezinim problemima. Moja kćerka, a samo zbog toga što se ja non-stop nešto muvam po stanu i dajem se na bezrezervno raspolaganje, nema svijest da išta ozbiljno i radim. Druge su mame blagajnice, voditeljice i urednice na radiju, odgajateljice, advokatice, čistačice, i one imaju precizno radno vrijeme, a njezina mama je uvijek negdje tu, a i kad je pred računalom vrata sobe su poluotvorena, da se čuje svako njezino Mama, mama, mama, mama…. Kako starim, postajem ljubomorna na one koji kažu Uh, što mi je dosadno, što ću danas raditi. Možda malo i na žene čiji muževi znaju djeci reći Šuti, mama sad piše…
Ne penji se na kat, mama završava akvarel.. Takvi su rijetki, ali možda se koji nađe. Nije stavljen na kovanicu poput velebitske degenije, ali zasigurno ipak negdje diše. Zahvalna sam onom momku gore kad mi pokloni dva slobodna sata u komadu. Najčešće je to dok je Magdica u školi. Tad si skuham kavu, onu bosansku, pravu, kupljenu u Orašju, na pijaci, stavim u nju podosta šećera i mlijeka, i u tišini stana pišem.
I u ovom času je tako. Katkada pogledam kroz prozor i vidim sjetne trešnjevačke krovove, zamišljam da su to tamo neki u Divaltovoj ulici u Osijeku. Ili u Gradačcu. Tema može biti i zadana. Toliko priča ima pod mojim jagodicama, da ih nije teško osloboditi. Ipak, bilo bi pametno prisiliti se otići u taj drugi prostor. Možda bi me barem onda ljudi oko mene shvaćali ozbiljno. Možda bi jedna susjeda drugoj rekla: Vidjela sam Julijanu, otišla je raditi. Ali, kako ću za pisanje reći da je rad?

Moje je tijelo, rekla sam, prepuno priča. To ispreplitanje sa životom, pisanje u prvom licu, stavlja me u poziciju neprestanog pravdanja pred onima koji misle da pišem isključivo autobiografiju. I pišem. Sveukupna književnost je samo jedna velika autobiografija. Likovi koje stvorim više djeluju na mene nego moji stvarni rođaci, pogotovo oni koje bih mogla vidjeti samo na fejsu kad bi fejs imala…

W: Da li u Vašoj obitelji postoje osobe koje pišu ili su sklone pisanju i da li njima prvo pročitate svoje gotovo djelo kako biste čuli pohvale ili kritike?

Moj otac je bio veliki čitatelj. Sva svoja znanja o literaturi pogubio je po kavanama i čitaonicama srednjobosanskih kasaba.
Za svaki rođendan slao bi mi knjige. Rano sam tako pročitala Derviš i smrt, Kad ležah na samrti, Travničku kroniku… U borovskom papiru umatao bi izdanja Svjetlosti, stavljao onaj pečat na paket i slao mi na adresu svoje sestre. Premda sam se kroz cijelu gimnaziju i studij (Našice i Osijek) vodila kao stanarka na adresi Miloša Obilića 2, Sarajevo. To je bila adresa Borovo-prodavaonice na Baš čaršiji.
Zgrada nije srušena u ratu. Danas je u njoj Konzum. Osjetim fizičku bol kad je vidim. Sjetim se tada i svih lažnih zvijezda koje pred tv kamerama otvaraju ormare s cipelama i hvale se kolekcijama čija vrijednost prelazi vrijednost obiteljske kuće u Istočnoj Slavoniji. Znam da one nikada ne bi ušle u ondašnju tatinu prodavnicu, znam da ne mogu primiti razloge mojih vezanosti uz cipele. I nedavno sam, u svibnju, stajala uz tu zgradu, vukla stanice sjećanja. Sjela sam na autobus i s groblja Vlakovo, stigla do svoje adrese.
I sad slijedi bolno priznanje. Nitko od mojih bližnjih ne čita moje tekstove, ni u rukopisu, ali ni poslije. Odnedavno sam im prestala i poklanjati svoje knjige. Ne zamjeram im. Voljela bih da ih katkada uzmu u ruke, saznali bi o meni mnogo više i preciznije. Zaključili bi koga sam toliko voljela, kako sam mirila sa smrću dragih i formativnih bića, sanjam li mirno ili samo uz sedative, zašto se sve više vraćam zemlji u kojoj sam rođena, zašto po meni ne bi trebali razlijevati bijes obavijen riječima koje ne pripadaju njima i zbog kojih sam danima nesretna.

A moja je kćerka premlada da čita moje knjige. Pročitala je samo našu zajedničku, onu naslovljenu Samo majka i kći. Uostalom, Magdalena je i njezina koautorica. Svaka priča se temelji na nekoj njezinoj dječjoj mudrosti. Riječ pisac izaziva joj poštovanje.
I to mi je drago. Kako se samo sprema u školu kad im u goste dolazi, kako ona kaže, pravi pisac i kako joj vlastita mama poraste u očima kad ode na jutarnju kavu sa Sanjom Pilić: – Stvarno, ti nju poznaš?, pita na način na koji se na kazališnim daskama upituje. A zašto imaš tako velike oči? Nadam se da ću jednog dana imati u njoj sugovornika na literarne teme. Naravno, ako je u školi ne uvjere kako književnost, latinski i umjetnost uopće nisu profitabilni u zemljama Europske unije i ako se i ona ne okrene nekom menadžmentu i studiju komunikacija na kojem se, vjerojatno na prvom satu, savladava znanje o imenicama prijatelj i prijateljstvo….

Danas mi nedostaje sugovornik o vlastitom pisanju i o pismu drugih. Kolege su udružene po nekim meni neshvatljivim interesima, a ne po načelu zajedničkih poetika. Ipak, ne smijem se žaliti. Ni sažalijevati. Profesorski dio mene uvijek je u komunikaciji, uspijevam svoje studente pretvoriti u zaljubljenike literature.

Volim jako i susrete s čitateljima. Znaju mi laskati neke njihove rečenice, oni mi daju ljubav koju sam očekivala od svojih bližnjih, od svojih partnera. Brojne rečenice pamtim. Evo jedne od njih: Izgovorio ju je gvardijan Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci: “Pročitao sam sve Vaše knjige i mislim da sam stekao pravo da vas upoznam.”

W: Danas je popularni imati svoj blog, profil na društvenim mrežama. Da li Vi koristite nešto od spomenutog i koji je Vaš stav o takvom načinu komunikacije?

Imala sam stranicu koju su mi izradili prijatelji iz upravo spomenute Kraljeve Sutjeske. Nakon što je jedan od njih preminuo, stranica se ugasila. Bila je napravljena s puno ljubavi, za neki od mojih rođendana. O tom daru obavijestili su me kroz stranice kulture u Vjesniku. Nemam blog, nemam facebook. Moj nakladnik me uvjerava da bih trebala izraditi taj facebook profil jer je to jako dobar način komunikacije s čitateljima. Znam da postoji klub obožavatelja, ali ne mogu ući na nju.

Pročitam komentare rijetko, kad se nađem u gostima kod nekog tko ima svojih profil pa preko njega može ući na tu stranicu. Sad sam zasigurno nešto krivo rekla. Staromodna sam i imenica prijatelj je meni gotovo sveta riječ. Rekla sam nedavno jednoj desetogodišnjoj djevojčici – koja mi se pohvalila kako ima 334 prijatelja – da ja znam datume rođenja svih svojih prijatelja, njihovu boju očiju, najdražu im knjigu, a da nemam tako malo stvarnih prijatelja. Tražila sam da mi nabroji makar desetoricu svojih. Nije uspjela. Lako je za nas odrasle, mi znamo što je stvarni svijet, ali djeca su se već pogubila. Ne čini mi se privlačnim što roditelji, u ime malog djeteta lažu podatke o identitetu, otvaraju profile…. Ne znam koja je godina službeno dopustiva granica, ali devet, sedam godina zasigurno nije.

W: Što biste voljeli raditi odnosno koje biste zanimanje izabrali da niste postali književnica?

Njegovateljica u domu za nezbrinutu djecu ili njegovateljica u staračkom domu. I sad imam potrebu brinuti o studentima, pitati ih nešto što možda profesor ne bi trebao pitati (jesu li ozdravili, jesu li cijelu noć putovali zbog ispita…). U spomenutoj profesiji njegovateljice emocija možda i nije sramota, možda se tamo još uvijek prihvaća. Ma, ne mora se nagrađivati, samo neka se ne ismijava.

W: Koje su Vaše 3 Top knjige?

“Flaubertova papiga” Juliana Barnesa, “Vuci” Milutina Cihlara Nehajeva i “Prokleta avlija” Ive Andrića. Danas, možda sutra budu neke druge.

W: Kojem se piscu ili piscima najviše divite? Zašto?

Svima onima koji priznaju da je književnost čudesna jer nas povezuje s ljudima koji misle kao mi, a za koje mi nikada nismo i nećemo čuti. Svima onima koji pristaju da ih stvarni svijet boli tako da bi mogli pravi život živjeti ispisujući rečenice u kojima će drugi vidjeti sebe.

W: Koja je Vaša mudrost, moto koji slijedite u životu?

U naslijeđe precima ne ostavljamo ni čestice upisane u zemljišne knjige, ni brodove, ni vile, ni bazene, ni automobile, samo priču o sebi ispričanu pred povjerljivim svjedocima. Uvjerena sam kako je jedino što može izvući ovaj svijet iz ponora u koji smo ga doveli, dobrota. I kako godine prolaze, mene sve više zanimaju dobri ljudi i stvarni likovi koji će me, u tišini svoga prostora i bez svjedoka, upitati Kako si, Julijana, a poslije toga neće nastaviti: Htio sam te pitati znaš li ti nekog doktora s Rebra koji… ma znaš jedan moj dobar prijatelj…

Autorica intervjua: Diana Mikloš
Fotografije: Uz dopuštenje Julijane Matanović