„Sloboda i sklad začudnog kolorizma“ podnaslov je izložbe Slavka Stolnika (1929.- 1991.) postavljene u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama (22.5.-27.6.2021.).
Izloženi radovi su iz zbirke varaždinskog poduzetnika i sakupljača umjetnina Vladimira Malogorskog (1939.) koji posjeduje sedamdesetak Stolnikovih radova.
Za ovu je izložbu autorica prostorne koncepcije i postava Helena Kušenić odabrala dvadeset i pet slika, većinom ulja na staklu (uz nekoliko crteža i otisaka).
Rodom iz Donje Voće (Varaždinska županija) Stolnik formalno ne pripada „hlebinskoj školi“, pa zato možda nije tako neobično da je ovo njegova prva izložba u hlebinskoj galeriji (ujedno se podudara s tridesetom obljetnicom smrti).
Iako je oduvijek volio slikati, tek ga je susret s Krstom Hegedušićem i Josipom Depolom (u Zagrebu gdje je bio zaposlen u policiji) doveo do pravog slikarskog zamaha, prve samostalne izložbe (Društvo arhitekata Hrvatske, 1955.) i odlaska u Pariz.
Nakon četiri teške pariške godine vraća se u rodno selo (1963.), gdje se intenzivno nastavlja baviti slikarstvom i kiparstvom.
Istovremeno se posvećuje pučkoj medicini i zahvaljujući brojnim pacijentima postaje poznat, a pretpostavka o bogatstvu dovodi do pljačke i slikarevog tragičnog kraja.
Mada Stolnika uz podravsku „naivnu“ umjetnost vezuju tehnika slikanja uljem na staklu, motivi iz seoskog života i krajolici, paleta mu je toliko drugačija, da se njegove slike razlikuju od slika bilo kojeg drugog autora.
On ne mari za realistički prikaz motiva, pa su krave ljubičaste, žena u caffeu plavog a ona u crkvi zelenog lica, dok perad u seoskom dvorištu nalikuje nakitu u izlogu draguljarnice.
Zahvaljujući odabiru boja, polja nalikuju patchworku, dimenzije predmeta i ljudskih figura prate neku unutrašnju logiku, a prilikom slikanja krajolika često koristi „ptičju“ perspektivu.
Prikaz interijera je toliko sugestivan da se promatraču čini kako je upravo zakoračio u naslikani prostor.
Odabravši crkveni kor kao mjesto s kojeg promatra crkvu, Stolnik kao nekim čudom uspijeva istovremeno prikazati kor i oltar , orguljaša i svećenika, fresku na svodu i vjernike u brodu.
Motivi iz lokala ili predimenzionirani stručak cvijeća pokazuju da njegov boravak u Parizu nije ostao bez posljedica.
Osim snažnog i neobičnog kolorita, Stolnika od ostalih slikara naivnog izraza odvajaju istaknuti prikazi erotskih motiva, bilo da slika parove ili razgolićene žene koje poslužuju u lokalu.
Dok u pravilu, muškarce slika s leđa, žene su naslikane prilično detaljno u svim elementima svoje bujnosti. Za razliku od spomenutih motiva, u genre scenama ljudske figure su obično male, gotovo nevažne.
Čini mi se da je odabirom ovih Stolnikovih radova (ipak omeđena ponudom same zbirke) Helena Kušenić izvanredno precizno profilirala Stolnikov umjetnički svijet i potvrdila njegovo neposredno promišljanje: „… boje treba složiti tako da one čovjeka uzbude, potresu, razvesele…“ (navod iz kataloga prema monografiji „Stolnik“, autora Fišer i Pavković, 1985.).
Fotografije: Ivan Brkić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
