Prostrane stepe, mobiteli i ostavština Džingis Kana u najrjeđe naseljenom prostoru na Zemlji.
Prva asocijacija Mongolije jest prostrana stepa, koja predstavlja središnji dio ovoga područja. Zelena niska trava, plavo nebo i mnoštvo konja. Druga pomisao jest Džingis Kan – surovi osvjač i vladar nekoć najvećeg carstva na svijetu koje je zauzimalo gotovo cijelu Euroaziju. Ovdje osjećam golemu slobodu. Nema ograničenja, zidova ni ograda. Niti straha da ćete zalutati na tuđu zemlju, jer zemljišne knjige ne postoje. Strane vlade zahtijevaju od mongolske da odrede granice. Vidim Mongoliju za 50 godina. Gotovo mogu čuti zveket oruđa i gradnju zidova. Preplavljuje me sjeta.
Mongolija je najrjeđe naseljena zemlja na svijetu, a u njoj živi nekoliko stotina tisuća ljudi – mahom nomada. Oni putuju stepom i preživljavaju zahvaljujući lovu, ribolovu, skupljanju plodova ili ekstenzivnom stočarstvu. Primjećujem da uz se njihove nastambe (ger) katkad mogu naći primitivni kolektori sunčeve energije. Dobivena energija potom se koristi za pokretanje jedne štedne žarulje te malog crno-bijelog televizora. Nisu svi blagoslovljeni ovim čudom moderne civilizacije. Nerijetko se desetak nomada s različitih područja zna okupiti ispred tv prijemnika te gledati omiljene im španjolske sapunice.
U rezervatu prirode Gun-Galuutu uživam u zapanjujućem okolišu i gostoprimstvu jedne nomadske obitelji koja živi u geru. Ger (ili turski jurta) nastamba je koja se sastoji od tek jedne kružne prostorije promjera 7-8 metara. Nema prozora, niti pregrada – tek ulazna vrata usmjerena prema jugu i otvor na vrhu kroz koji ulazi svježi zrak. Iznenađuje me što se sve može staviti na tako mali prostor. Tu su kreveti, ormar, kuhinja, peć i nekoliko niskih stolica sa stolćem koji predstavljaju dnevni boravak. Kupaonica se, pak, nalazi na otvorenom – rupa u zemlji i kanta s vodom za polijevanje i kupanje dostatna je za njihove potrebe.
Unatoč nekim primitivnim običajima, ovi ljudi nisu odsječeni od ostatka svijeta. Naprotiv, u stepi se nerijetko mogu vidjeti mobiteli - obično stariji modeli Nokije, koji im služe za održavanje kontakta s drugim nomadima, ali i turistima. Mongolski nomadi, naime, iskusni su turistički djelatnici, koji iznajmljuju svoje gerove strancima – uglavnom Europljanima i Amerikancima. Imućniji nomadi tako raspolažu s dva gera – jedan iznajmljuju, a u drugome žive. Obitelj u Gun Galuutu, primjerice, tijekom mojeg posjeta na tri je dana udomila jednu Francuskinju i njenog sina koji su poželjeli iz prve ruke iskusiti svakodnevnicu ovoga naroda.
Nomadi mi otkrivaju da gerovi nisu simboli samo otvorene stepe, već se one mogu naći i u gradovima. Ulaanbaatar dokazuje tu tvrdnju. Na periferiji glavnog grada Mongolije ima ih mnogo, dok je centar izgrađen po sovjetskom uzoru – sa širokim avenijama i cestama, prostranim glavnim trgom i visokim zgradama. Na svakom koraku naglašeni su budistički motivi i povijesna ostavština Džingis Kana. Mnogi povjesničari tvrde da se njegova vojna moć očitovala u brzini konja zbog kojih je bio superioran nad srednjevjekovnim europskim ratnicima. Mongolija je danas puna konja, no razlikuje se od onih iz vremena Džingis kana. Oni su danas sastavni dio bogate flore i faune Nacionalnog parka Khustain.
Odlazim i u nekadašnji glavni grad mongolskog carstva iz vremena Džingis Kana – Karakorum. Život na ovom području dolazi iz rijeke Orkhon čiji me meandri ostavljaju bez daha. Slika meandra rijeke Orkhon sa šamanskim obrednim mjestom – kup kamenja s lubanjama – ne mogu izbaciti iz glave. U dolini rijeke Orkhon posjećujem i jedan od najstarijih budističkih hramova u Mongoliji – Erdene Zuu. Mongoli su, poput Tibetanaca, lamaistički budisti, a brojni hramovi porušeni su tijekom socijalističkog razdoblja. Erdene Zuu jedan je od rijetkih svjedoka tog vremena.
TEKST I FOTOGRAFIJE: PROF. ZORAN STIPERSKI
Galerija slika
