U kazališnoj knjižici za operu „Tosca“ Giacoma Puccinija (1858.-1924.) koju je režirao Pier Francesco Maestrini i koja je premijerno izvedena u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru prošle, takozvane Puccinijeve godine kada su brojne operne kuće obilježavale stotu obljetnicu skladateljeve smrti i čijom je osmom izvedbom (29.3.2025.) dirigirao Jacopo Sipari di Pescassseroli, piše urednik Benjamin Virc da je „neiskrenost glavna tema opere“ i u svakom činu je bar jedna „prevara“.
Na svom imanju slikar Cavaradossi skriva političkog bjegunca Angelottija ali o tome laže ljubavnici pjevačici Tosci koja ga, pretjerano ljubomorna, slijedi i otkriva bjegunca. U drugom činu policija hapsi Cavaradossija i muči ga kako bi razotkrio Angelottijevo skrovište što on odbija, ali Tosca odaje bjegunca jer ne može slušati slikareve bolne krike.
Šef policije Scarpia osuđuje slobodarskog Cavaradossija na smrt ali ga je voljan pustiti ako mu se Tosca poda. Ona pristaje i Scarpia zapovijedi da Cavaradossija drugo jutro lažno strijeljaju a zatim navaljuje na Toscu.
Misleći da je sve mudro isplanirala (osim slikareve slobode iskamčila je i propusnicu za odlazak iz Rima), Tosca se brani, probada Scarpiju nožem i juri svom ljubljenom slikaru. Cavaradossijevo „strijeljanje“ ipak nije bilo lažno, jer se ni Scarpia ni Tosca nisu namjeravali držati pogodbe i ona se izbezumljena, ugledavši policiju koja je dolazi uhapsiti zbog Scarpijne smrti, baca s tvrđave.
Luigi Illica i Giuseppe Giacosa su libreto napisali po motivima povijesne drame „Tosca“ Victoriena Sardoua gdje su činjenice (Rimska Republika 1798.- 1799., sukob Austrijanaca i Napoleona kod Marenga, osobe kao inspiracija za pojedine uloge – Liborio Angelucci za lik Angelottija) i stvarna mjesta (crkva Sant’Andrea della Valle, palača Franese, Anđeoska tvrđava) usprkos ponekoj preinaci lako prepoznatljivi, što ovu Puccinijevu operu (1900.) čini djelom talijanskog glazbenog verizma.
Scenograf Matic Kašnik te autori videa Jean Paul Carradori (dizajner svjetla) i Francesco Baita (kolektiv Apophenia) su ambijente oblikovali kombinirajući projekcije i predmete pri čemu su dobili efektne slike (posebno su zanimljive u palači, ali je pomalo neobično da crkvene freske u prvom činu nisu u boji), a pomičnim su zaslonima osigurali vodoravnu i okomitu prostornu podjelu (vješta seoba radnje između dviju razina).
Kostimograf Luca Dall’Alpi zaogrnuo je Toscu ogrtačem čiji dizajn narušava eleganciju njene čipkaste haljine (donekle neočekivano za umjetnicu), slikar je u tradicionalnom radnom haljetku, dok je Scarpia, poput oličenja zla, prvotno odjeven u crnu odjeću (istaknutu bijelom kosom i blijedim licem ) i zatim u protokolarnu crvenu, pri čemu je gomila koja ga okružuje nalik zombijima što naglašava njegovu dijaboličnost.
Opera „Tosca“ se bavi, osim već prije navedenim prevarama, demonstracijom moći bez obzira radi li se o ljubavi ili slobodi, pa iako sudjeluje zbor i niz sporednih likova (čak i djeca), ipak je to relacija između tri lika koja u ovoj izvedbi pjevaju Rebeka Lokar (Tosca), Max Jota (Cavaradossi) i Luka Brajnik (Scarpia).
U Toscinom srcu se bore ljubav i ljubomora pa su njene odluke često ishitrene što Lokar vješto dočarava gestama i glasom u čemu joj Jota svesrdno pomaže. Mene se najviše dojmio Brajnik (česta je tvrdnja da je „lakše“ utjeloviti zločesti karakter nego dobar jer je za njega ponuđeni „materijal“ uzbudljiviji i kompleksniji) koji je u svojem nastupu bio upravo zastrašujući. Od sporednih bih likova izdvojila Sebastijana Čelofiga u ulozi crkvenjaka, ali cjelina ne bi bila skladna bez svih sudionika (Alfonz Kodrič, Dušan Topolovec, Tomaž Planinc, Mihael Roškar, Rene Vujinić Cvilak, Jakob Ribič, zbor).
Publika se te večeri radosno prepustila Puccinijevoj glazbi i „raspoloženim“ pjevačima ali je nesumnjivo najradosniji bio dirigent Jacopo Sipari di Pescasseroli koji nije samo zdušno dirigirao Simfonijskom orkestrom SNG Maribor nego je iz „rupe“ pljeskom nagrađivao pjevače , veselo mahao publici (koju nije mogao vidjeti kao ni ona njega osim spomenutih dlanova) i nehotice pokazao da su, osim šahista, i ljubitelji opere korisnici krilatice „gens una sumus“.
Fotografije: Tiberiu Marta
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
