Prvi arhivski zapisi svjedoče o postojanju satova učvršćenih na narukvicu, još u 16. stoljeću.
Iako su arhivski zabilježeni slučajevi u povijesti koji svjedoče o postojanju ručnih satova, ili točnije satova učvršćenih na narukvicu, još u 16. stoljeću prvu veću količinu te vrste sata, dvije tisuće komada, izradila je švicarska tvrtka Girard-Perregaux i dostavila 1880. godine caru Wilhelmu II. za časnike njegove mornarice.
U širu upotrebu ručni satovi dolaze tek od I. svjetskog rata. Prvi su satovi namijenjeni vojnicima često imali zaštitnu rešetku nad staklom, kako se ne bi oštetilo od krhotina projektila ili blata. Kazaljke i brojčane oznake bile su premazane iluminacijskom supstancom kako bi bile vidljive u mraku. Na kućište koje je nalikovalo onom kod džepnih satova pričvrstile su se žičane ušice kroz koje se provlačio remen. Poklopac je bio učvršćen šarkom i mogao se otvoriti tako da se rasklopi. Osim vojnicima na kopnu ručni sat je bio izuzetno koristan pilotima koji su pomoću njega izračunavali količinu potrošenog, odnosno preostalog goriva. Satovi su imali dugačke remene kako bi se mogli nositi preko rukava, te veliku izbočenu krunu koja je omogućavala navijanje bez skidanja rukavica.
Tehničke inovacije
Osim oblikovanju kućišta urarske tvrtke znatnu pažnju posvećuju njegovom neprestanom usavršavanju korištenjem novih materijala otpornih na udarce, vodu, promjene tlaka, a naročito poboljšanju satnog mehanizma uvođenjem novih funkcija, zaštite od udarca, novih načina pogona, navijanja i regulacije. Riječ je o kontinuiranim procesima koji se intenziviraju po završetku II. svjetskog rata. Naime, najveća ulaganja koja su rezultirala tehnološkim inovacijama u pravilu su vezana uz vojne namjene, da bi se nakon toga ta dostignuća koristila i u druge svrhe.
Automatsko navijanje
Danas se većina ručnih mehaničkih satova proizvodi s automatskim navijanjem, dok tek mali broj modela ima ručno navijanje. Automatsko navijanje ima prednost pred manualnim: vlasnik ne mora razmišljati o tome kako svakodnevno mora navijati svoj sat, budući da se on navija korištenjem kinetičke energije koja nastaje pokretanjem ruke na kojoj se nalazi.
Prvi ručni satovi s automatskim navijanjem počeli su se proizvoditi 1922., a konstruirao ih je engleski urar John Harwood.
U početku se zamašnjak nije okretao za puni krug već za oko 180 stupnjeva, te je iskorištavao gibanje rotora samo u jednom smjeru što nije bilo dovoljno da se opruga navije za 24 sata rada satnog mehanizma. Takva je konstrukcija danas poznata pod nazivom hammer ili bumper.
Rolex je 1930. poboljšao Harwoodov izum konstruirajući rotor koji se okretao za 360 stupnjeva oko svoje centralne osovine i mogao je naviti oprugu tako da ima rezervu snage za do 35 sati rada satnog mehanizma. Do 1960-ih automatsko navijanje postaje standard u kvalitetnim mehaničkim satovima.
Tekst i fotografije omogućio: Muzej za umjetnost i obrt
Piše: Vesna Lovrić Plantić
