Vesna Ledić Plantić je žena koja obožava satove, njeno srce kuca zajedno s njima.
Posebno mjesto zauzimaju ručni satovi koja su za nju “njena djeca”. Voditeljica je zbirke satova u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu u kojem se može pogledati izložba “Stoljeće ručnog sata”. U ovom intervjuu nam Vesna L.Plantić otkriva kome su znameniti urar Bréguet ili poznata tvrtka Patek Philippe izradili prve ručne satove, kakav je sat nosila kraljica Elizabeta I i još mnogo toga.
W: U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 11. lipnja ove godine otvara se izložba “Stoljeće ručnog sata”. Vi ste ujedno i voditeljica Zbirke satova u MUO. Što nam možete reći kao uvod u ovu zanimljivu izložbu?
Na izložbi su prikazana 182 ručna sata iz Zbirke satova MUO. Najstariji primjerak je Omega iz 1914. tako da naslov izložbe zaista odgovara onome što posjetitelji mogu vidjeti. A to će osim satova biti različiti mehanizmi rastavljeni na komponente, foto-povećanja, mehanizmi u funkciji na monitorima, film u kojem je prikazana izrada jednog složenog ručnog sata, reklame… Na izložbi je i jedna vrlo zanimljiva interaktivna aplikacija – posjetitelji će moći isprobati sastaviti satni mehanizam ispravnim redoslijedom
W: Koliki je bio Vaš utjecaj da se ova izložba realizira te kako je došlo do toga da se pokrije baš razdoblje koje obilježava stogodišnjicu početka prvog svjetskog rata?
Izložbu pripremam već četiri godine i ove godine dolazi do njezine realizacije. Činjenica da se radi o godini kada se obilježava stota obljetnica od početka I. svjetskog rata zgodno se poklopila s time da su se ručni satovi u većem broju počeli koristiti baš u Velikom ratu. Inače, ručne satove smatram baš “svojom djecom”, naime svi su prikupljeni u posljednjih dvadesetak godina otkad sam došla na mjesto voditeljice Zbirke satova. Do tada u zbirci nije bio niti jedan ručni sat!
W: Koji su satovi bili popularni do prvog svjetskog rata te koji su proizvođači bili uvaženi i zašto? Što je bilo bitno kod satova u tom razdoblju?
Ako govorimo o osobnim satovima do Prvog svjetskog rata muškarci su koristili džepne satove. Naime u to je vrijeme prsluk bio sastavni dio muškog odijela pa su se satovi držali u džepiću prsluka, učvršćeni lancem. Poznate tvrtke bile su primjerice Patek Philippe, IWC Schaffhausen, Omega.
Žene u pravilu nisu nosile džepni sat nego, ako su sat uopće imale, što je bila rijetkost, na lancu oko vrata, na ukrasnom lancu – chatelaineu za pojasom ili vrlo rijetko učvršćen na narukvicu. Postoji arhivski podatak da je engleska kraljica Elizabeta I. primila je 1571. od svog prijatelja Roberta Dudleya sat čiji opis odgovara ručnom satu. I dalje kroz povijest nalazimo svjedočanstva o tome da su dame nosile narukvice na koje je učvršćen sat. U knjigovodstvu poznatih ženevskih urara Jaqueta-Droza i Leschota iz 1790. navodi se “sat koji će se učvrstiti na narukvicu”. Znameniti urar Bréguet izradio je 1812. ručni sat za Napoleonovu sestru Carolinu, kraljicu Napulja, a tvrtka Patek Philippe 1868. narukvicu sa satom koja je osam godina kasnije prodana mađarskoj grofici Koscowicz.
W: Da li se zna kada je i tko je proizveo prvi sat za kućnu uporabu praćenja vremena u svijetu te tko je bio prvi vlasnik istoga?
U srednjem vijeku – od kraja 13. stoljeća gradovi su imali satove uglavnom na crkvenim ili, nešto kasnije, gradskim tornjevima. Počeci izrade kućnih satova sežu u 15. stoljeće. Isprva su ih izrađivali zlatari, draguljari ili bravari koji su se vremenom specijalizirali upravo za proizvodnju satova i počeli se udruživati u cehove. Treba znati da u to vrijeme još nema organiziranog prometa, fiksnog radnog vremena, pa nije postojala potreba za satom u današnjem smislu te riječi. Prvi kućni satovi bili su u stvari neka vrsta budilice (često su imali zvono) za redovnike, pekare, noćobdije, kočijaše i slična zanimanja.
W: Kada se počinju proizvoditi ručni satovi i koja je njihova povijest?
Ručni satovi počinju se proizvoditi za vojne potrebe budući da je bilo puno praktičnije pogledati na ruku kako bi se vidjelo točno vrijeme nego sat vaditi iz džepa. Sat je puno značio za usklađivanje napada, proračunavanje artiljerijske paljbe, u avijaciji za kontrolu količine gorive, tj. određivanje duljine trajanja leta. Tvrtka Girard-Perregaux opremila je Njemačku kraljevsku mornaricu ručnim satovima 1880-ih, a u većoj količini proizvodnja ručnih satova započela je u I. svjetskom ratu. Stoga je i ova izložba naslovljena “Stoljeće ručnog sata”.
W: Koji su proizvođači satova najuvaženiji u tom periodu?
To su bile i danas poznate švicarske tvrtke poput Omege, Longinesa, Girard Perregauxa, Rolexa…
W: Kakva je tehnologija primjenjivana nekada, a kakva danas u izradi satova?
I tada su se koristili strojevi i alati, međutim danas su oni u pravilu kompjuterski navođeni (tzv. CNC strojevi) što omogućava izuzetnu preciznost izrade i umanjuje mogućnost ljudske pogreške.
W: Kako se kod Vas razvio interes prema satovima?
Moram priznati da nakon što sam na Filozofskom fakultetu diplomirala Povijest umjetnosti nisam ni u snu zamišljala da ću se baviti satovima. Međutim, slučaj je htio da sam u Muzeju za umjetnost i obrt postala prvim voditeljem Zbirke satova još daleke 1985. godine. Naime, iako je u MUO postojala sjajna kolekcija satova nitko se njima nije posebno bavio te su podni satovi primjerice bili unutar Zbirke namještaja, džepni satovi u Zbirci metala i slično. Otkad sam preuzela i objedinila zbirku puno sam radila na njezinoj obradi i prezentaciji. Tako je u stalnom postavu MUO otvorenom 1995. po prvi put izložena kao zasebna prostorna cjelina u dvije dvorane – u jednoj kućni, u drugoj osobni i stolni satovi. Pored toga objavila sam i publikacije u kojima sam obradila pojedine segmente zbirke – Džepni sat (1998.), Budilica (2001.), Udomljeno vrijeme (2008., ujedno moja doktorska disertacija na temu stilskih karakteristika u razvoju oblikovanja kućnih satova). Moram napomenuti da do trenutka kada sam formirala zbirku satova kao cjelovitu zbirku u njoj nije bilo niti jednog ručnog sata. Od tada pa do danas prikupila sam, više donacijama, manje kupnjom, oko 250 primjeraka. Dakle, moj interes za satove razvijao se radom na toj vrlo zanimljivoj i kompleksnoj zbirci koja osim proučavanje oblikovanja i dekoracije uključuje i potrebu dobrog poznavanja satnog mehanizma. Tu mi je pomogla moja sklonost fizici koju sam u školi izuzetno voljela.
W: Satovi se prodaju na razini vrijednih umjetničkih dijela. Gdje je takva vrsta prodaje najpopularnija i najpouzdanija u svijetu?
Najpouzdanije je satove kupovati u ovlaštenim specijaliziranim trgovinama, budući da se u njima vrše redovite kontrole od strane proizvođača satova čiji su zastupnici, odnosno čije brandove prodaju. Satovi se prodaju i na aukcijama, gdje je također važno da aukcijske kuće imaju kvalificirane stručnjake za evaluaciju satova. Stoga treba paziti da se ne kupuje na bilo kakvoj aukciji jer je moguće da ćete platiti više nego što sat vrijedi ili dobiti pogrešne podatke o vrijednosti, starosti i kvaliteti sata.
W: Koji se muzej u svijetu može pohvaliti najvećom zbirkom satova i da li su uopće muzeji ili privatni kolekcionari ti koji imaju najveće pa u konačnici i najvrjednije zbirke?
Najveći specijalizirani muzej satova je Musée international d’horlogerie koji se nalazi u švicarskom gradu Le Chaux-de-Fonds. U obližnjem Le Locleu nalazi se također vrlo značajan muzej Musée d’Horlogerie du Locle. Područje ta dva grada zaštićeno je od strane UNESCO-a kao jedinstveno područje urarske djelatnosti.
W: Koje su danas kuće koje najviše prosperiraju od proizvodnje i prodaje satove?
Današnje su urarske tvrtke udružene u velike multinacionalne korporacije među kojima se ističu Swatch grupacija i Richemont. Primjera radi Swatch Group Ltd, osnovana u doba krize 1983. godine, imala je 2013. godine više od 33 600 zaposlenika u 50 zemalja ostvarujući promet od oko 8.800 milijardi švicarskih franaka! Breguet, Blancpain, Glashütte Original, Omega, Rado, Longines, Tissot samo su neke od tvrtki koje su udružene u tu moćnu grupaciju. Korporacija Richemont, osnovana pet godina kasnije, koja težište stavlja na luksuzne brandove poput Cartiera, Baume & Merciera, Jaeger-LeCoultrea, IWC Schaffhausena, Vacheron Constantina, Piageta… među najvećim je svjetskim kompanijama u svom sektoru.
W: Kako gledate na popularne plastične i gumene satove u odnosu na ručno izrađene?
Svaki od tih satova ima svoje kupce i svoju namjenu. Ako su satovi dobro oblikovani i kvalitetno izrađeni, bez obzira na korišteni materija,i oni imaju svoju vrijednost, za razliku od nekvalitetnih kopija poznatih brendova. Ne smije se zaboraviti da su upravo „Swatchevi“ izrađeni od plastike koji su lansirani 1983. bili izuzetno zaslužni za oporavak tada posrnule švicarske urarske industrije.
W: Koji biste sat Vi najviše voljeli dobiti na poklon?
Moram priznati da meni sat nije značajan niti kao investicija niti kao statusni simbol. Bitan kriterij mi je da odgovara mom ukusu, što znači da mi se ne sviđa većina današnjih ženskih satova koji su u pravilu vrlo ukrašeni. Imam nekoliko satova, od kojih mi je možda najdraži Movado Museum Watch. Dizajn tog sata potpisuje američki dizajner Nathan Horwitt još daleke 1947. godine. Riječ je o potpuno jednostavnom crnom satu bez oznaka, samo s kružićem na poziciji 12 sati. Sat je 1960. ušao u stalni postav Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, te je stoga postao poznat kao „muzejski sat“. Nema niti jedan sat koji bih baš željela dobiti. Mislim da su „kultni satovi“ više muški, tako sam primjerice sinu za diplomu poklonila Omegu Speedmaster Moonwatch. To je sat za sva vremena, istovremeno dobro oblikovan, kvalitetan i s pričom koja stoji iza njega.
W: Na što bi se trebalo gledati pri kupnji i odabiru? Na što Vi obraćate posebnu pažnju pri procjeni jednog sata?
Kao što sam već rekla bitno je satove kupovati kod ovlaštenih trgovaca. Dakle, ako volite Swatcheve kupite ih u Swatch dućanima, ako su vam dragi Rolexi – također u ovlaštenim dućanima. Svatko ima svoj ukus kad je riječ o satovima i ono što mu je važno kad ih kupuje. Nekome je bitan brend, nekome dizajn, nekome točnost. Ja sam kustos, povjesničarka umjetnosti i ne procjenjujem satove s aspekta njihove materijalne vrijednosti. Meni je Swatch iz 1983. bitniji od nekog izuzetno skupog sata ukrašenog dijamantima, sa svim mogućim komplikacijama, limitirane edicije i slično. Zašto? Zato što je Swatch iz 1983. značio revoluciju u dotadašnjoj percepciji ručnog sata, revoluciju u marketinškom pristupu. Njegov značaj u povijesti urarstva višestruko je veći od vrijednosti sata koji se prodaje po stostruko višoj cijeni.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Uz dopuštenje Vesne Lovrić Plantić
