Razgovarali smo s ravnateljom Muzeja za umjetnost i obrt, Miroslavom Gašparovićem.
Miroslav Gašparović osim što je ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt ujedno je i likovni kritičar, profesor povijesti i filozofije, kustos i voditelj različitih zbirki slikarstva. Smatra za sebe da je prvo kustos a tek onda ravnatelj. Uz sve titule koje ga opisuju nalaze se i brojne zasluge, među kojima se najviše ističe odlika Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
Što nam je rekao o novoj izložbi “Dnevnici snoviđenja/Ostavština Virgilija Nevjestića”, najdražem muzeju te umjetničkom djelu koje ga je ostavilo bez daha, pročitajte u nastavku.
W: Upravo pripremate izložbu pod nazivom „Dnevnici snoviđenja / Ostavština Virgilija Nevjestića“ koja će biti otvorena za javnost 27. ožujka ove godine. Možete li nam reći kako je došlo do te ideje i kako ste uspjeli sve realizirati?
Prije nekoliko godina nasljednici Virgilija Nevjestića pozvali su me da pogledam materijal koji su nešto prije prenijeli iz Pariza nakon smrti ovog velikog umjetnika. Već nakon površnog pregleda uvidio sam kako su uspjeli gotovo sve prenijeti i sačuvati. Sačuvale su se njegove grafike, matrice, slike, crteži, bilježnice u kojima je desetljećima nešto zapisivao, grafička preša i alat kojim se služio, kao i mnogi predmeti koji su obilježavali njegov životni i radni prostor. Tada sam pomislio kako je to izuzetna kulturna činjenica o kojoj bi trebalo obavijestiti hrvatsku i svjetsku javnost. Znate, nažalost, poslije smrti umjetnika vrlo često se događa da se njegova ostavština podijeli među mnogim nasljednicima, rasproda, te jednostavno prestane postojati kao cjelina. Moramo imati na umu da su to vrlo često ponajbolji dijelovi umjetnikovog opusa jer oni uglavnom ostavljaju u svom vlasništvu one ključne radove. U ovom slučaju smo imali sreću. Virgilije Nevjestić bio je dio pariškog umjetničkog svijeta četiri desetljeća, i to ne njegov beznačajan dio. Od francuske kritike se, ne jednom, moglo čuti kako je riječ o jednom od najvećih grafičara dvadesetog stoljeća, ali usprkos aktivnom pojavljivanju na toj sceni nije nikad prekinuo svoje veze s hrvatskom kulturom. Na mnogim njegovim grafikama naći ćemo njegove bilješke i komentare, ponekad ljute i ogorčene, ali ipak pune ljubavi, o događajima na hrvatskoj kulturnoj sceni, ali i ne samo na njoj – komentirao je i politička događanja. Stoga smatram da je bilo neophodno predstaviti ovu fascinantnu ostavštinu hrvatskoj publici.
Pripreme za ovu izložbu trajale su nekoliko godina, tu sam imao sjajnu pomoć mlade kolegice kustosice Ive Meštrović koja se uspjela probiti kroz ogromne količine materijala, sortirati ga i pripremiti tako da sam ja zapravo imao ugodniji i ljepši dio posla; pregledati ga i selektirati te napraviti odabir za izložbu.
W: Osim što ste ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt ujedno ste i kustos ove fantastične izložbe. Kako biste opisali iskustvo svog rada na ovom zahtjevnom projektu?
Kako najveći dio moga vremena i energije oduzimaju poslovi vezani uz moju trenutnu ravnateljsku poziciju iznimno sam sretan kad god se mogu baviti svojim kustoskim poslom, kako se ono kaže „k’o malo dijete“. To je divan posao … kad se mogu posvetiti samo jednoj stvari. Proučavati opus nekog umjetnika, pokušavati proniknuti u ono što ga je pokretalo, povezati tu energiju s ostvarenim radovima, sa vremenom u kojem je živio, sa našom percepcijom njegova rada, te konačno to uobličiti u tekst – katalog, u izložbu kao poseban medij. Cilj je to sve uskladiti u jednu, kvalitetnu cjelinu koja će tog umjetnika na najbolji mogući način predstaviti javnosti. Povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, kustos je medijator, nešto kao dirigent u orkestru koji transponira nečije tuđe djelo na kreativan način publici. Nadam se da sam u ovom slučaju odradio ovaj posao dobro jer je to Virgilije Nevjestić zaista zaslužio.
W: Što Vas najviše uzbuđuje kod hrvatskog grafičara Virgilija Nevjestića? Po kojem ključu ste birali djela za ovu izložbu?
Na prvi pogled Nevjestić je hermetičan autor. Stvorio je svoj koherentan i vrlo kompleksan umjetnički svijet u koji nije lako proniknuti. No, kad se krene u tu avanturu polako se otvaraju vrata. Moram priznati da me osvojilo majstorstvo njegova rada. Upravo je nevjerojatno do koje granice je on doveo grafiku. Za njega nije postojala granica– ograničenje samog grafičkog medija. Svaku svoju zamisao mogao je prenijeti na matricu i potom na papir. Druga točka je bila razumijevanje da je on zapravo na jedan krajnje osebujan način interpretirao svoj život. Morate znati da je on od najranije mladosti vodio dnevnik koji se u jednom trenutku pretočio u grafiku i upravo u tim trenucima kada se taj spoj u najvećoj mjeri ostvario, Nevjestić doseže svoje vrhunce. Također ne manje važna je bila njegova ljubav za poeziju te upravo u dijalogu s nekim najboljim hrvatskim i francuskim pjesnicima nastaju neka najbolja djela.
Moja namjera nije bila napraviti retrospektivu (prije nekoliko godina kolegica Biserka Rauter Plančić izvrsno je to napravila u Klovićevim dvorima), već pokazati neke od najboljih trenutaka njegova opusa, ujedno i najsnažnije dijelove njegove ostavštine.
W: Da li nam možete dati primjer koji najbolje opisuje vaše organizacijske sposobnosti u ovako velikoj kući kao što je MUO? Što biste rekli da su Vaše jake strane ?
Na ovo pitanje mi nije moguće odgovoriti, mislim da bi o tome trebali govoriti moje kolegice i kolege s kojima svakodnevno surađujem. U tom segmentu mogu samo reći kako mi je izuzetno važno da je radna atmosfera ugodna. Znate, kad se puno radi, a mi u MUO radimo jako puno, važno je da nam pri tome bude i ugodno. Ako negdje provodiš osam do deset sati dnevno bilo bi strašno kada bi se uz naporan posao mučili još i s neugodnom atmosferom. Naravno nije to, nažalost, uvijek moguće ostvariti ali vjerujem da to pomaže i to smo pokazali dobrim rezultatima koje ostvarujemo.
W: Na koje probleme nailazite u svom poslu ravnatelja u odnosu na financijsku situaciju u Hrvatskoj? Kakvo bi zapravo trebalo biti idealno radno okruženje u kojem biste mogli ostvarivati svoje ciljeve?
Problema, naravno ima jako puno. Od još uvijek nedefinirane pozicije kulture u našem društvu. Kultura se nažalost još uvijek gleda kao nekakva nadogradnja, lijep ukras, luksuz bez kojeg se može kad god nešto zaškripi, a ne jedno od temeljnih područja na kojem se stvara i prepoznaje identitet nacije i svakog čovjeka ponaosob, a podjednako važno i nove vrijednosti kako materijalne tako i nematerijalne. Kada se stvarala Hrvatska vjerovao sam da će upravo to biti područje od posebnog nacionalnog interesa, jer nam je to bilo, ali i danas je, izuzetno važno. Moramo shvatiti da smo mi još uvijek mlada nacija, u smislu nacija – država i da je proces stvaranja identiteta, kako unutarnjeg – kako se sami vidimo, i vanjskog – kako nas drugi vide, još u toku i da na tom području imamo jako puno posla. Nije dovoljno vikati samima sebi da smo mi „od stoljeća sedmog“ pa da istina o našoj kulturi i umjetnosti postane zaista dio našeg temeljnog nacionalnog identiteta.
Osim toga kod nas se kultura još uvijek doživljava kao trošak, a ne kao područje na kojem se mogu ostvariti izuzetni ekonomski rezultati, otvoriti nova radna mjesta i td. i da kultura može mnogo više dati i u tom području nego što se u nju investira.
No, konkretno u slučaju vođenja muzeja, najveći problem je neusklađenost našeg načina planiranja s onim u ostalim zemljama tako da je vrlo teško preuzeti određene obveze i stvoriti planove na više godina, jer se kod nas zapravo „rulet“ okreće svake godine i ne znaš kamo će kuglica pasti. Osim toga u MUO vrlo veliki problem je strahoviti nedostatak prostora i kadrova što nas izuzetno ograničava i moram priznati prijeti budućnosti ove institucije u smislu da u, ne tako dalekom vremenu, nećemo moći održati dosegnuti nivo rada, a da ne govorim o napretku i razvitku. Problem je također očuvanje znanja, jer po sadašnjem sustavu možemo biti sretni ako uspijemo na mjesto nekog tko odlazi u mirovinu dobiti mogućnost popunjavanja tog mjesta, ali nažalost s osobom koja je otišla odlazi i ogromno znanje koje se nije imalo kome prenijeti. Morate imati na umu da su gotovo sve zbirke MUO veće od najvećeg broja muzeja u Hrvatskoj te da su te zbirke specifične i jedinstvene, te nova osoba koja dolazi na to mjesto zapravo počinje samostalno od početka i možemo biti jako sretni ako za pet do deset godina savlada zbirku koja joj je povjerena. Moj posao je, naravno da dam sve od sebe da do toga ne dođe, ali nažalost nisam ja presudan faktor pri takvim odlukama.
W: Koji biste projekt izdvojili kao najuspješniji u Vašoj karijeri?
Vrlo teško pitanje, jer ih ima više. Svakako treba izdvojiti izložbu „Secesija u Hrvatskoj“ koja ne samo da je jedna od najposjećenijih izložbi u povijesti već smo je uspjeli plasirati u Italiju i Češku. No bilo je još nekoliko projekata koji su bili uspješni i na našoj sceni i vani. Posljednji koji mi je osobno vrlo drag je Caravaggio jer smo uspjeli od jedne slike napraviti dobru izložbu koju je vidjelo tridesetak tisuća posjetilaca, a kao nastavak donijela nam je i mogućnost da ove godine predstavimo remek-djela jednog drugog velikog talijanskog baroknog majstora Guercina. Morate imati na umu da smo ne samo zadovoljili najrigoroznije kriterije već smo ih i nadmašili tako da su kolege iz Brere zaista bili oduševljeni.
W: Što je za Vas najvažnije u ovom poslu s obzirom na visoku funkciju koju obnašate? Koje osobine svojih suradnika najviše cijenite?
Ljubav prema poslu, a to je i osobina koju tražim od svojih suradnika. Mogu sa zadovoljstvom reći i da najveći dio djelatnika Muzeja za umjetnost i obrt zaista vole svoj posao i „svoj Muzej“. Da nije tako ne bi se tako požrtvovno angažirali na svakom, pa i najmanjem projektu koji radimo. Meni je samo žao što im tu požrtvovnost i bezbrojne prekovremene sate, ne mogu kompenzirati na način na koji to zaslužuju. To se najbolje uočava kada radimo neki projekt ili kada nam dođu kolege izvana i s nevjericom i poštovanjem gledaju vrhunski profesionalizam i angažiranost mojih kolegica i kolega.
W: Kada ne biste bili ravnatelj muzeja i kustos što biste voljeli biti u životu?
Ne znam. Ako ne bih bio ravnatelj, bio bih kustos što i sada jesam, bio sam prije i bit ću poslije, jer to je moja vokacija, to je način života. Biti ravnatelj znači samo preuzeti mnoge obaveze i odgovornosti, doduše omogućava vam da pokušate ostvariti neke svoje zamisli koje možda inače ne bi mogli, no često si postavljam pitanje da li se to isplati. Za sada je još uvijek odgovor da, ali ja sebe prvenstveno vidim kao kustosa-ravnatelja, tim redom. Jer ravnatelj treba omogućiti kustosima da se ostvare i onda muzej može biti dobar. Ja sam stoga u njihovoj službi, a ne obratno. Da li sam u tome i uspješan opet treba pitati moje kolegice.
W: Koji je Vaš najdraži muzej na svijetu, a koje Vas umjetničko djelo ostavlja bez daha i zašto?
Muzej za umjetnost i obrt, naravno. Ako pitanje isključuje ovaj muzej onda je svakako tu na prvom mjestu Mauritshuis u Hagu gdje se nalazi i jedna od meni najdražih slika Vermeerov „Pogled na Delft“, ta galerija je zadržala humanu dimenziju, nije barem do sada postala McDonald’s muzej kao nažalost mnogi veliki muzeji danas koji su postali žrtve svoga brenda. No, i to ćemo vidjeti nakon ponovnog otvaranja Mauritshuisa u lipnju ove godine. Možda iz ovoga govori i žal za prošlim vremenima kada sam mogao stajati satima sam u Sikstinskoj kapeli ili pred Mona Lisom, na primjer, a danas se ne možeš probiti ni blizu, čak i kad bih htio.
W: Kada bi Vam prijatelji radili rođendansko iznenađenje kojeg biste gosta/umjetnika voljeli da Vam pozovu na proslavu, kao Vama veliko iznenađenje?
Snova ima mnogo, neke sam ostvario – izložio sam Caravaggia u Muzeju i Rembrandta, no uvijek postoji još nešto pa tako bih na primjer bio sretan da u Muzeju postavim izložbu Francisa Bacona, ne zato jer su mu cijene sad otišle pod nebo već zato jer je to ljubav iz najranijih gimnazijskih dana kada sam se po prvi put susreo s njegovim djelima. Ni već spomenuti Vermeer me ne bi razočarao. No, ovo pitanje doživljavam kao pitanje djetetu u slastičarnici koji kolač hoće, pa ono krene s jedne strane police dokraja pa onda na drugu itd. Pa bih ja prema tome mogao nabrajati vrlo dugo svoju listu neostvarenih želja. Ali, snovi su začeci ideja, a ideje pokreću svijet pa stoga nikad ne treba prestati sanjati. Pa tako je jedan od mojih snova obnova i proširenje muzeja i njegovo dovođenje na svim nivoima na najviše moguće nivoe profesionalizma. Pa bi po tome taj hipotetski party, s kojim god gostom, bio na zapadnoj krovnoj terasi Muzeja, koja je sada nedostupna, a mogla bi biti jedno od najljepših mjesta grada Zagreba.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Srećko Budek (Muzej za umjetnost i obrt)
Galerija slika
