46. SKAZ – Susret kazališnih amatera Zagreba (1.-8.4. 2022.) doveo je u Centar KNAP dvadeset i šest predstava od kojih se pet kvalificiralo za program 26. FZKA – Festival zagrebačkih kazališnih amatera (9. i 10.4.).
Žiri (Zlatko Krilić- književnik, Zvonko Novosel – glumac i dramski pedagog, Petra Kurtela – glumica i scenaristica ) je nakon dodatnog gledanja ovih pet, najboljom proglasio predstavu „Superzvijezda“ koju je prema tekstu filma „Superstar“ (redatelj Bruce McCulloch, scenarist Steve Koren, 1999.) adaptirala i režirala Rebecca Agić, a izvela UO „Točka na i“ (Točka utorkom).
Priča se zbiva u katoličkoj školi u kojoj, kao u svim „učeničkim“ sredinama, između đaka postoji rivalstvo vezano uz socijalni status, ali i izgled, pa se pitam je li Agić trebala engleska imena mijenjati u hrvatska.
Zaplet počinje kada nespretna i samozatajna Marija Katarina (Nina Damjanović), koja živi s autoritarnom bakom (Izabela Kisić), poželi da ju zapazi lijepi Vilibor (Kristijan Živčec). Nažalost, njezini su izgledi mali, jer se on druži s popularnom Janom (Duška Jurić).
No, Marija Katarina svoju šansu vidi u nastupu na natjecanju za talente (mada ju ismijavaju), jer bi joj pobjeda osigurala odlazak u Hollywood pa bi, očekivano, postala popularna i Viliboru zanimljiva.
Uz zabavne razgovore s velečasnim (Hrvoje Podobnik Gero) i s bakom koja se protivi unukinom nastupu zbog obiteljske tragedije, pratimo pripreme za natjecanje i rast pouzdanja glavne junakinje.
Veliku joj podršku pružaju Helena (Ana Karagić) i zaljubljeni Milivoj (Filip Somek), dok su ostali manje-više sami sebi dovoljni (Lucija Vrban i Nikolina Črnek u nekoliko uloga).
Baka napokon pristane, čak i pomaže u pripremama („Ako kažem boogo, boogo, ti boogo, boogo“ i mada nitko ne zna što bi to moglo značiti ipak funkcionira ) i naravno da sve završi na zadovoljstvo pozitivnih likova (ionako smo za njih od početka navijali!).
Ono što je mene jako razveselilo kod ove predstave bila je činjenica da za vrijeme trajanja predstave niti jednom nisam pogledala na sat (moje mjerilo dosadnih izvedbi).
Odlično se izmjenjuju „društvene“ i plesne situacije, glumci suvislo oblikuju karaktere ( Podobnik i Živčec su nominirani za glumačke nagrade, Damjanović ju je dobila), izvedbeni tempo je bez „praznog hoda“ i predstava bi se, uz poneko tehničko „poliranje“ , mogla igrati kao dio repertoara profesionalnih kazališta za djecu.
Fotografije Hana Pučak
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
