Jesu li me holivudski filmovi godinama lagali o ovoj azijskoj pustinji?
U holivudskim filmovima pustinja Gobi predstavljena je kao nepregledno pješčano prostranstvo, koje je isprepleteno s planinom Altaj. Dok se terenskim vozilom krećem ovim dijelom Azije, vidim uglavnom šljunak, s manjim pješčanim dijelom na samom jugu prema Kini. U mongolskoj pustinji nema putokaza. Krećem se u svim smjerovima. Kadtkad mi je na raspolaganju prostor širok poput jednog prometnog traka, a nekad i dva kilometra. Kompas je neophodan za snalaženje, a poznavanje mongolskog jezika nije na odmet.
U Gobiju se smanjuje broj gerova, kao i konja. Deve su ovdje „zaštitni znak“. Domaće stanovništvo nudi mi devino mlijeko koje je tamne, gotovo prljave boje. Osjećam da moram probati da ih ne uvrijedim. Iznenađuje me okus – bljutav je. No, dobivam priliku okusiti i tvrdi sir od devinog mlijeka koji je izvrstan. Slan. Baš onako kako volim. U Mongoliji nemam osjećaj da sam se u gastronomskom smislu odmakao mnogo od doma. Hrana po turističkim kampovima vrlo je slična našoj. Pitam se je li se razlog krije u dugogodišnjem utjecaju Moskve.
Termometar u vozilu pokazuje da je u pustinji trenutno 55 stupnjeva Celzija, a lokalno stanovništvo me upozorava da se oduprem porivu i legnem na pijesak, gdje se temperatura može popeti i na 75 Celzijevih stupnjeva! Istina je da u pustinji sunce nemilosrdno prži, ali nema sparine što olakšava disanje. Moja turistička pratiteljica, inače podrijetlom iz obitelji nomada iz pustinje Gobi, odjevena je u pamučnu tamnu odjeću od glave do pete uključivši i rukavice i kapuljaču. Od kože joj se vide tek jagodice prstiju, usta i nos.
Usred pustinje nailazim na razrušeni budistički hram Ongiin Khiid. Nekoć je ovo sveto mjesto okupljalo više od tisuću redovnika. Danas se ovdje stidljivo gradi tek nekoliko objekata i djeluje par budističkih svećenika. Nad Gobijem izdižu se i Plamene stijene (Bayanzag) koje se odlikuju crvenkastom bojom i visokim temperaturama. Kombinacija tišine, vreline i reljefnih oblika potiču na meditaciju i promišljanje.
U dolini Yoliin Am napokon nailazim na osvježenje. Riječ je o kanjonu, koji ljeti gotovo presuši. Malo se leda zadrži na mjestu gdje je kanjon najuži, pa ovo mjesto nazivaju i ledena dolina. Na izlazu iz najužeg dijela kanjona, dno doline prekriveno je raznobojnim planinskim cvijećem, kao u proljeće. Osjećam se kao da sam zalutao u švicarske Alpe.
Na jugu Mongolije nailazim i na „preživjeli“ budistički hram Khamar. Redovnici ovdje žive običnim redovničkim životom. Opušteni su, razgovorljivi i bez zadrške pristaju na fotografiranje, iako turisti ovdje nisu česta pojava. Na svojim putovanjima otkrio sam da se unutar budističkih hramova i svetišta često mogu vidjeti manji simboli neke druge religije. Ni Khamar nije izuzetak. Iskusno oko primjetit će u nakupinu kamenja, papirnate i tekstilne trakice – šamansko znakovlje.
Na koncu vidim granicu s Kinom. Mongolske carinske zgrade iznimno su skromne, dok su kineske pune života. Iako je ponoć sa zvučnika kolodvora širi se klasična glazba. Osjećam se kao u Fellinijevom filmu…
TEKST I FOTOGRAFIJE: PROF. ZORAN STIPERSKI
