Put svetog Jakova – Camino de Santiago – II dio

O smislu Puta Andrej Bader, autor hrvatskog hodočasničkog vodiča “Santiago de Compostela”, je ovako odgovorio: “Smisao morate naći sami, morate osjetiti da vas Camino zove. Mogu vam odgovoriti samo zašto sam ja otišao. Zato što je to najveći izazov i posljednja velika avantura našeg starog kontinenta. Izazov vjere. Vjere u sebe. Vjere u Boga.”

Santiago de Compostela nije poseban samo kao svetište s veličanstvenom katedralom u kojoj se danas nalazi grob apostola Jakova, nego je postao poznat i zbog raznolikih putova, kojima su hodočasnici iz svih dijelova srednjovjekovne Europe kročili do svoga cilja. Čini se da na pitanje, odakle započinje put svetog Jakova, Španjolci točno odgovaraju: „od vlastite kuće“. Jedino tako se može razumjeti činjenica da se s vremenom razvila gusta mreža raznolikih putova koji su od Irske, Engleske i Baltika, kroz Poljsku, Njemačku, Švicarsku, Francusku i Španjolsku vodili upravo do Santiaga de Compostele. Ti putovi su postali prava vjerska i kulturna dragocjenost Europe da je jedan njihov dio „završio“ na Unesco-vu popisu svjetske kulturne baštine pod nazivom „Put svetog Jakova“. Već 1993. godine ta je svjetska organizacija glavnu rutu puta svetog Jakova koja prolazi španjolskim Pirinejima proglasila svjetskom kulturnom baštinom. Samo pet godina kasnije na popis je uvrstila još četiri hodočasničke rute koje prolaze područjem Francuske, a u srpnju prošle godine je ponovno dodala još četiri puta koja se protežu sjevernim dijelom Španjolske i čine novih 1.500 kilometara puta do groba apostola Jakova.

put-sv-jakoba-22

Danas hodočasnici dolaze sa svih strana svijeta. O statusu hodočasnika svjedoči credencial ili hodočasnička putovnica koja se uzima u mjestu odakle se kreće i koja se pečatira u svakome mjestu u kojem se noći. Ta putovnica se kasnije pokazuje u Santiagu de Composteli i preduvjet je dobivanja diplome hodočasnika (španjolski: Compostela). Inače Put se može proći pješke, na bicikli ili konju, a za dobivanje diplome moraju biti ispunjeni i sljedeći uvjeti: prijeći najmanje 100 km pješice, odnosno 200 km biciklom ili konjem.

Dan na Putu počinje oko 5:30 ujutro. Iako možda leđa i noge bole od prethodnog dana, hoda se. Ljudi šepaju, muku muče sa žuljevima no nitko se ne buni i rijetko tko gunđa. Nakon prijeđenih prvih pet do sedam kilometara, staje se na prvu pauzu, doručak i odmor. U svagdanjem životu često nemamo vremena stati i razmisliti, a i kad imamo taj trenutak tišine, obično palimo televizor ili uzimamo nešto za čitanje. Na Putu doživljavate cijeli život u malome, radosti i boli, smijanje i plakanje, jer ovo hodočašće nije obična šetnja. Kad hodamo, imamo cijeli dan i cestu pred sobom, sjajnu mogućnost za razgovor s bližnjim, samim sobom i s Bogom.

U pravilu se hodočasnik smije zadržavati u svakome mjestu po jedan dan, što je jasno naznačena politika alberguea. Albergue je prenoćište u kojem smiju spavati samo hodočasnici i nalazi se u gotovo svakome mjestu na Putu.

put-sv-jakoba-23

Smještaj je jeftin, svega nekoliko eura, a često funkcionira kao donativo, tj. svaki hodočasnik ostavlja onoliko koliko smatra da prenoćište zaslužuje. O statusu hodočasnika svjedoči credencial ili hodočasnička putovnica koja se uzima u mjestu odakle se kreće i koja se pečatira u svakome mjestu u kojem se noći. Tradicionalni simboli Puta su žute strelice koje prate put sve do nultog kilometra na rtu Fisterra, štap za hodanje i školjka, poznatija kao Jakobova kapica.

Na Putu svetog Jakova postoje i neke značajnije lokacije, npr, Cruz de Fero. Cruz se Fero je mjesto na kojem ljudi ostavljaju sve što ne žele više imati i traže od dragog Boga da postanu novi. Običaj je da hodočasnici (španjolski peregrinos) od doma ponesu kamenčić koji predstavlja breme koje nose, da ga ostave podno križa u Cruz de Fero te zažele novi smisao života. Tijekom vremenom se ispod križa skupilo lijepo brdašce.

Nakon gotovo 800 kilometara od Saint Jeana hodočasnik stiže u Santiago, točnije na Trg Obradoiro, do katedrale, a potom s njezine druge strane, kroz Sveta vrata, uđe unutra i pokloni se svetom Jakovu. Prema tradiciji, iza glavnog se oltara “grli” lik sveca. Tu se zastane u molitvi koji trenutak, jer rijeka hodočasnika čeka svoj red. Iza je kip meštra Matea, graditelja katedrale kojeg je običaj tri puta dotaknut čelom da se upije njegova mudrost.

Većina hodočasnika nastavlja dalje do Finisterre, što je dodatnih 100 km. Tamo na Obali smrti tradicionalno pale odjeću u znak pročišćenja od grijeha, ali i od svega što ih je po putu mučilo, kako bi tim simboličnim činom označili kraj hodočašća i okrenuli novi list u životu.

Prethodni dio putovanja: Put sv. Jakova – Camino de Santiago – I dio

Tekst: Ivica Bota