Najnoviji kriminalistički roman Pavla Pavličića (1946.) u kojem su glavni likovi novinar (urednik Crne kronike) Ivo Remetin i policijski inspektor Vladimir Šoštar naslovljen „Štićena osoba“ (Mozaik knjiga, 2019.) objavljen je kao sto i neki naslov ovog plodnog i omiljenog autora.
Poznavatelji Pavličićevog spisateljskog opusa (preskačem znanstvene radove) znaju da on piše vrlo raznolike žanrove, od eseja i putopisa preko fantastike i povijesnih romana do „krimića“ (u kojima se zrcali socijalni život i svakodnevica, pa za čitateljske veterane skandinavski pisci nisu nikakva novost, osim što su grublji i krvaviji).
Mada u svakom njegovom kriminalističkom romanu nema dvojca Remetin – Šoštar, meni su osobno baš ti romani najdraži.
Oslanjajući se na podatke Kristiana Benića i vlastita istraživanja, ovaj najnoviji krimić trebao bi biti osamnaesti s Remetinom, odnosno petnaesti(?) s obojicom.
Povremeno čujem komentare da Pavličić piše staromodno, da su zbivanja usporena i da se javljaju brojni događaji koji odvode od glavne radnje.
Ali, nije li baš to dio šarma njegovih likova i priča?
Na primjer Remetin, kada supruzi, koju cijeni baš zbog promišljenih komentara, prepričava rezultate istraživanja ili njihova ljubav prema unuku ili odnos prema suradnicima u redakciji, osobito prema zamjeniku zvanom Luka ili odlična suradnja s prijateljem Šoštarom (mislim da je Remetin zapravo Pavličićev alter ego).
Vlado Šoštar, iako Remetinov vršnjak izgleda mlađe, snažnije i poletnije; silno je privlačan ženama bez obzira na njihovu dob; luđački vozi svoj veliki crni auto i ne mari za propise, ali kako je na visokoj poziciji i uz to „nezgodne naravi“, nitko ne prosvjeduje.
Usprkos prihvaćenim, mada u suštini pogrdnim imenima kojima pisac naziva Šoštara (drot, žbir, žandar), jasno je da Pavličić jako voli svoj dvojac.
Roman „Štićena osoba“ počinje Remetinovom prometnom nezgodom, za koju Šoštar vrlo brzo otkriva da nije posljedica loše vožnje već namjerno pokvarenih kočnica.
Slična nesreća, ali sa smrtnim posljedicama, događa se čovjeku koji stanuje u Remetinovom susjedstvu i posjeduje jednaki automobil.
Ispitujući okolnosti i tražeći uzrok, Remetin i Šoštar svoje istraživačke rezultate „isplahuju“ pivom, međutim to ne smatraju pijenjem već stankom za razmišljanju.
Neću nabrajati ubijene koji se gomilaju u romanu, niti ću otkrivati doista neočekivane počinitelje i bizaran povod, nego ću izdvojit detalje zbog kojih su meni dragi Pavličićevi „krimići“.
Dakle, opis ulica ili mjesta kojima prolaze njegovi junaci su tako plastični, da ih čitatelj lako vizualizira: Remetin je doživio nezgodu na lašćinskoj nizbrdici na kojoj se zatekao nakon obilaska dementnog gospodina Lepušić, čime je, osim cestovne situacije, ujedno dotaknut sve učestaliji problem osamljenih starijih osoba.
Ili, odlazak u Radničku cestu koja se zadnjih desetljeća preobrazila u ulicu modernih poslovnih zgrada, što je svima koji tamo ne zalaze, prilična nepoznanica.
Ili, kada glavni urednik (neimenovan, već označen samo kao Glavni, što je prilično jasna naznaka njegove privremenosti i zamjenjivosti) iz kompjutera obriše izvrstan intervju, jer bi njegova objava kompromitirala tajkuna, najutjecajnijeg dioničara njihovih novina, čime se izravno ukazuje na cenzuru.
Usprkos Remetinove intervencije i prijetnje, intervju se ipak neće tiskati (!).
Osim ovih opće poznatih situacija, roman obiluje finim malim epizodama poput vezanja unukovih žniranaca, Remetinove ljutnja na suprugu zbog njezinih „spletki“ ili prikaza simptoma dijabetesa.
Pavličićeva priča teče razložno i umjereno, rukavci koji skreću pažnju s glavnog toka radnje nikada nisu agresivni ili predugi, a zaokruženost kompozicije tvori trojac kojim počinje i završava roman: Remetin, Šoštar i pivo.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
